Od 10 žena u Leskovcu i okolini koje dožive nasilje u porodici, samo dve smognu snage i hrabrosti da nasilnika prijave policiji. Razlog- nedostatak poverenja. Zbog čega se, inače jako dobar, Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, ne poštuje i koja je institucija u lancu za podršku “najslabija karika“?
Iako nastale istim nesrećnim povodom, svaka priča o porodičnom i partnerskom nasilju je specifična, teška i u datom trenutku, nerešiva. Uprkos tome, tek svaka peta žena odlučuje da svoju muku podeli sa nekim, nadajući će pomoći:

„Pre nego što odluči da prijavi nasilnika i prekine, uglavnom višegodišnju, pa i višedecenijsku agoniju, žena čak 8 puta u proseku napušta nasilnika, ali mu se isto toliko puta vraća. Razlog su, uglavnom deca. Po nepisanom pravilu, nasilje u njeno ime prijavi najpre neko u njeno ime. Onda kada proceni da je život sa nasilnikom postao neizdrživ, odlučuje se da potraži pomoć. Zašto se javljaju nama? Zato što smo mi tu da ih pažljivo saslušamo i podržimo, ne da ih osuđujemo i procenjujemo njihove postupke. Kada pozovu, ne tražimo čak ni da nam se predstave. Dešavalo se da skoro godinu dana komuniciram sa ženom, a ne znam joj ni ime, niti na tome insistiram. Nekad je dovoljno da se nekom poveri, izjada, da je neko čuje i razume“, kaže Marija Trajković, iz Udruženja “Žene za mir“, i SOS telefon za žene i decu žrtve nasilja.
Dodaje da obrazac žrtve, a ni nasilnika, nije moguće napraviti. Najrazličitijih su godina, zanimanja, socijalnog statusa, obrazovanja. Ono što im je zajedničko jeste odsustvo podrške šire porodice, najpre roditelja i strah od neizvesnosti koju će žrtvi život nakon napuštanja nasilnika doneti.
„Kad se ipak ohrabre da prijave nasilje, vrlo je važno na kakav će odnos institucije naići. Pošto je to, najčešće, prvo policija, moram naglasiti da leskovačka postupa maksimalno profesionalno i odmah reaguje, prilagođavajući reakciju situaciji. U pojedinim opštinama na teritoriji Jablaničkog okruga, opet, situacija je značajno drugačija. Dešavalo nam se da jedva pronađermo osobu zaduženu za ovakvu problematiku, a onda i ‘privolimo’ policiju da reaguje jer su navodno ‘reagovali više puta i pozivani za svaku svađu’. To ne sme da se dešava,upravo zato što je možda, nakon nekoliko prethodnih, taj poziv presudan. Ovakav odnos samo može poljuljati ionako krhko poverenje žena u tu instituciju“.
Kada žena izgovori rečenicu „On će me ubiti“, to je vapaj i na tako nešto se niko ne sme oglušiti. Prva njena reakcija vam, najčešće, ne govori mnogo, zbog čega je neophodan razgovor, ističe Ljiljana Nešić:
„Vrlo je važno slušati šta kaže, ali i kako to kaže, kako sedi, da li se osvrće, šta radi sa rukama. Sve su to poruke koje govore više od reči. Imajmo u vidu da su te žene verovatno godinama trpele nasilje od muža ili partnera koji ‘je inače dobar, osim kad popije’. On je nasilnik, a alkohol mu samo daje snagu da nasilje demonstrira. Apsolutno je netačno da alkohol budi agresivnost u njemu. On je nasilan čovek i da nije tako, alkohol ništa ne bi promenio“.
Ljiljana Nešić naglašava da pored žene, nasilje, najčešće pasivno trpe i deca, koju institucije kao žrtve često ne prepoznaju:
„Svakodnevno su izložena scenama nasilja i ne moraju i sama da mu budu izložena, da bismo govorili o deci kao o žrtvama. I kada žena izađe iz tog nakaradnog odnosa, a nasilnik bude sankcionisan, pa se ponovo nađe na slobodi, žena i deca su i dalje strahuju za svoju bezbednost. Ne bez razloga. Niko nasilnika i ostatak porodice kasnije ne nadzire. Desi se da se on primiri, a onda ponovo pokaže svoju nasilnu prirodu. U velikom broju slučajeva, upravo ga činjenica da mu je žrtva izmakla i da više nema nad kim da se iživljava, dodatno iritira i dovodi do najcrnjeg scenarija“.

Od početka godine u Srbiji je ubijeno 9 žena i stiče se da velikih pomaka od 2017. godine, kada je na snagu stupio novi Zakon, zapravo i nema:
„Zapravo, utisak vas ne vara, iako je Zakon doneo kvalitativne novine, poput mere zabrane prilaska žrtvi. Akt je suštinski dobar i verujem da bi, kada bi bio primenjivan u punoj meri, broj slučajeva nasilja nad ženama i decom, odnosno femicida, značajno bio smanjen. Ne primenjuju ga dosledno institucije, prema mom ličnom utisku, najpre Centar za socijalni rad i tužilaštvo. Oni su najslabija karika u tom lancu poverenja. Prošle godine smo imali slučaj ubistva žene u centru Pirota, u sred bela dana. Uverena sam i niko me ne može ubediti u suprotno da je to školski primer “zakazivanja“ institucija. Nisu uradile posao kako treba i za posledicu imamo ubistvo, a to nije usamljen slučaj. Verujem da imaju posla, ali ne treba da očekuju da im žena svoj život i probleme ispovedi za deset minuta. A to se dešava u svakoj instituciji. Kada je primorana da istu priču ispriča četiri-pet puta, jednostavno joj dojadi i odustane od traženja pomoći“.
Ono što dodatno zabrinjava, kaže Nešićeva, jeste odsustvo međusektorske saradnje, jer samo zajedničkim snagama ženi može biti pružena adekvatna zaštita od nasilnika:
„Sa uvođenjem novog Zakona, multisektorski tim više ne funkcioniše. U njemu su sedeli predstavnici civilnog društva, škola i bolnica, uz centre za socijalni rad, policijhu i tužilaštvo. Sada su sve ingerencije prešle na tužilaštvo. Koordinaciono telo, kako se sada zove, dužno je da se bavi svakim slučajem. Istambulskom konvencijom je nama, iz civilnog sektora, garantovano mesto u timu, i ja sam o tome više puta obaveštavala tužilaštvoo, ali odgovor nisam dobila. U telefonskom razgovoru nam je obećano da ćemo biti pozivane na te sastanke, ali do danas ništa. Nemam informacije da li se Koordinaciono telo sastaje na 15 dana, ali mi je zapanjujuća činjenica da se na te sastanke ne pozivaju žrtve nasilja“.
S.Stojiljković
Uprkos činjenici da je Zakon o sprečavanju nasilja u porodici doneo nekakve pomake, kvalitativno se u zaštiti žena i dece od poridčnog i partnerskog nasilja, nije daleko odmaklo. Razlog je odsustvo međusobne saradnje institucija, koje čine točak poverenja žrtve u sistem.
Istoimeni projekat Rešetke ima za cilj da podstakne institucionalnu saradnju u zaštiti žena i dece od nasilja i formiranje jedinstvene baze podataka, kako žrtava, tako i nasilnika. Predvideli smo da, o svojim zaduženjima u postupku zaštite, govore predstavnici Centra za socijalni rad, policije, tužilaštva i pravosuđa, ali i da lična iskustva iznesu žrtve nasilja, odnosno aktivistkinje koje opslužuju SOS telefonsku liniju.
Prvi segment realizacije projekta „Točak poverenja“ posvetili smo organizaciji civilnog sektora, kojoj se žene žrtve nasilja najčešće najpre obrate za pomoć.
Ovaj video omogućio je grad Leskovac sufinansiranjem projekta “Točak poverenja”. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izržavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.





































































Bravo Nešićka
A kako vi to pomazete zrtvama – razgovorom, hipnozom ili uplasite nasilnika. Lepo je sto pricate o potrebi zastite, ali tesko da cete vi njima pomoci.