Reditelj i scenarista Ognjen Sviličić, tri godine zaredom, selektor je Glavnog takmičarskog programa Leskovačkog internacionalnog festivala filmske režije. Reč je o nagrađivanom autoru filmova “Oprosti za kung fu”, “Armin”, “Takva su pravila”, “Glas”, scenarista ostvarenja “Otac”, “ Noćni život”, “Bićemo prvaci sveta”, “ Čuvari formule”, „Majka Mara“.
Za 17. LIFFE, Ognjen Sviličić je odabrao 10 ostvarenja iz regiona: srpska ostvarenja ‘’Lost country’’ Vladimira Perišića, ‘’Radnička klasa ide u pakao’’ Mladena Đorđevića i ‘’78 dana’’ Emilije Gašić, slovenačke filmove ’’Pero’’ Damjana Kozolea i ’’Uzor’’ Nejca Gazvode, hrvatska ostvarenja ’’Samo kad se smijem’’ Vanje Juranić i ’’Svetu obitelj’’ Vlatke Vorkapić, crnogorski film ’’Živi i zdravi’’ Ivana Marinovića, bosanskohercegovački ’’Ekskurzija’’ Une Gunjak i severnomakedonski film ‘’Domaćinstvo za početnike’’ Gorana Stolevskog.
Koji je bio Vaš osnovni kriterijum kojim ste se rukovodili pri odabiru filmova za za ovogodišnju selekciju?
Osnovni kriterij po kojem uvijek biram filmove za ovaj festival je želja da publika pogleda najbolje filmove iz bivše Jugoslavije. Dakle, ideja je da na jednom mjestu imamo pregled filmske produkcije regije koja je kulturno, jezično, a i rodbinski i prijateljski povezana. Dakle dobrodošli su filmovi svih žanrova. Ovdje osobne preferencije ostavljam sa strane i trudim se izabrati jedan pošten pregled onoga što su autori od Vardara do Triglava snimili u zadnje vrijeme. Izbor filmova utoliko zrcali i prednosti i mane filmova naše regije, kao i kreativnu snagu svake pojedine zemlje iz regione. Tako da su sve zemlje bivše Jugoslavije zastupljene sukladno njihovoj produkcijskoj aktivnosti. Ovdje moram reći da sam u slučaju Srbije morao izostaviti filmove “Čuvari formule” i “Majka Mara” jer sam na njiima sudjelovao kao scenarist. Kako je Sarajevo postalo jedan veliki festival koji našu regiju povezuje za svijetom, želja mi je da Leskovac bude festival koji je koncentriran na bivšu Jugoslaviju. U Leskovcu možemo vidjeti tko je što napravio, također može postati mjesto gdje osim publike i autori mogu vidjeti glumce koje im trebaju, moguće ostvariti i neku suradnju.
Da li postoji nešto zajedničko filmovima iz Glavnog takmičarskog programa?
Da, svi ovi filmovi imaju zajedničku nit, čim se pojavi prvi kadar na platnu, gledatelj zna, ovo je je bivša Jugoslavija, takva je scenografija, takva su lica ljudi. Recimo da nas ova selekcija podsjeća da pripadamo istom prostoru. Ove godine kao da su se autori regije dogovorili i svi napravili po jedan film o porodici. Ali nisu to baš uvek porodice na kakve smo navikli. Ima ih svakakvih, gotovo nijedna nije srećna. Ali ‘ko je ikad video srećnu porodicu, kao što bi otprilke rekao Tolstoj. Možemo reći da je najčudnija porodica u makedonskom “Domaćinstvu za početnike”, sastavljena od odmetnika koji se hrabro bore s osudama okoline. Tu su i dve hrvatske porodice u strašnom zagrljaju patrijahata, jedna u Slavoniji “Sveta obitelj” i druga u Dalmaciji “Samo kad se smijem’’. Obe su nesretne, samo jedna pre drugog svetskog rata, druga danas. Nisu baš srećne ni porodice u Srbiji, jedna se na prilično zanimljiv način bori sa propašću radničke klase, pa se film i zove “Radnička klasa ide u pakao”, a jedna druga porodica se susreće sa ratom koji im kuca na vrata u “78 dana”. Ni u Sloveniji nije puno bolje, tu je jedan nesretni dečak u potrazi za zamenskim ocem u “Uzoru”, a tu je i film koji na izuzetno topao i zanimljiv način priča o velikom slovenačkom glumcu, pa nam on priča i o porodici i važnosti iste. Film se po njemu zove “Pero”. Tu je i jedna porodica u nastajanju, film o svadbi. Ali i pre nego su se sastali, izgleda da su se svi rastali, u crnogorskom “Živi i zdravi”. Na kraju, tu je i emotivno razorna priča o dječaku i majci, porodici koju je politika razdvojila u “Lost country’’. Ove sve priče nam, po tko zna koji put, govore o tome da u bilo kojem delu regije živeli, svi delimo iste porodične probleme, samo su nam možda neki put rešenja drugačija.
Kako biste ocenili filmsku produkciju u regionu?
Nažalost, većina produkcije u regionu je ovisna o odlukama filmskih fondova koji su neka vrsta filtera koji javne novce onda raspoređuju autorima. Moram priznati da me sve češće zapanji nedostatak provokativnih tema i snažnijih filmova. Naime naša regija je puna korupcije, nasilja, političkog pritiska. Puno je nekažnjenih zločina iz vremena ratova. Gotovo nitko o tome ne radi filmove, a filmovi bi upravo trebali služiti tome da ispričamo priče koje se nitko ne usudi reći, da se očistimo i krenemo naprijed. Mislim da u ovom slučaju dosta filmskih fondova igra izrazito negativnu ulogu, gotovo otvoreno sugeriraju autorima da se mane “ćorava posla”. Autori se, u želji da prežive, okreću takozvanim intimnim pričama ili odlaze u povijest ili otvoreno podržavaju politiku. Što drugim riječima, narodski rečeno, znači da su autori uglavnom podvili rep među noge i mudro šute, nadajući se nekom novcu za dječje, povijesne, biografske filmove ili komedije. Ovdje moram napomenuti da još uvijek, kao i vrijeme crnog vala šezdesetih, unatoč svemu, najhrabriji i najprovokativniji filmovi dolaze iz Srbije. Film poput “Lost Country” o krađi izbora nikad ne bi bi bio snimljen u nekoj drugoj zemlji regiona.
Treći put ste selektor Leskovačkog festivala, šta Vam znači LIFFE i zašto mu se uvek vraćate?
Moram da se zahvalim svom prijatelju, reditelju Darku Bajiću koji je bio umetnički direktor Festivala i koji me je prije tri godine pozvao da radim ovaj posao, koji je on postavio kao platformu na kojoj se publika sreće sa produkcijom regiona, a autori se pozivaju na međusobnu suradnju. Ovaj festival je, dakle, zamišljen kao mjesto suradnje filmskih autora regiona i to je razlog zbog koga mi je izuzetno drago da sam deo sjajne ekipe koju vodi Dragan Jović i koja dovodi filmsku industriju u grad koji je inače poznat po izvrsnom roštilju i ponosan na svoju industrijsku i radničku istoriju. Grad Leskovac pruža izuzetno gostoprimstvo i to je drugi razlog zbog koga volim da radim posao selektora za ovaj festival. Naime, kako sam kao autor prošao dosta filmskih festivala, shvatio sam da su za uspješan filmski festival potrebne samo dve stvari: jasan koncept, i dobar domaćin. LIFFE ima oba elementa za uspjeh i zbog toga mi je čast i zadovoljstvo da radim na ovom Festivalu.
