Gladan si. U kavezu hrana. Uđeš. Škljoc. Vrata kaveza zatvorena. Drugi imaju ključeve. Ti si sit i na visini. Kavezi stoje visoko. Misliš da je nebo blizu. Ti na vrhu. Jesi. Ali si u kavezu. Neko drugi ima ključ.
Dosadno. Ne pita niko ništa. Mozak ne koristiš. Počneš da učiš pevanje. Prvo učiš pesme koje mole. Daj još malo hrane. Podigni kavez još malo. Pevaš. Ništa. Pevaš glasnije. Ubaciš tonove koji paraju uši. Iznervira se vlasnik ključeva.
– Dobićeš više. I hranu i veću granu. Samo potpiši.
Pružiš ruku kroz rešetke kaveza. Nije teško. Dobićeš više.
Kavez je unapređen, ide na granu više. Ti si i dalje u kavezu. Živiš ko „bubreg u loju„. Jedeš skupu hranu. Hodaš po vunenom tepihu iz Kine. U Srbiji nema ovaca za šišanje. Nije isplativo.
Dosada, velika dosada. Niko te ništa ne pita. Počinješ da vidiš rešetku. Prvu. Drugu. Treću. Rešiš da promeniš stil pesama. Učiš pesme koje imaju preteći ton. Pevaš i pretiš. Ja ću da ti pokažem. Šta ti misliš, ko sam ja?!
Vlasnik ključeva se pojavi. Otključa kavez. Misliš da je uplašen tvojom pesmom. Izletiš iz kaveza, sit i pun sebe. Dolaziš sa visoke grane. Sletiš na zemlju, među obične ljude. Ne znaš da pričaš, samo pevaš. Ljudi ne razumeju. Gledaju te. Vreme provedeno u kavezu je ostavilo beleg. Zaboravio si jezik ljudi. Tumaraš ulicama, krila spržilo sunce. Nema drveta, da se sakriješ. Idu neki ljudi u plavom. Nose papir. Gledaš papir. Jasno ti je samo da si ga ti potpisao. Ostalo ne razumeš. Želiš da kažeš da nisi znao šta potpisuješ. Ne možeš. Zaboravio si da više ne znaš da pričaš jezikom običnih ljudi.
Setiš se da znaš da pevaš. Biraš naricaljke. Možda se ljudi sažale na tebe. Naričeš i naričeš. Niko te ne čuje. Obični ljudi ne čuju tvoje pesme. Samo oni koji žive u kavezu. Siti. Sa vunеним tepihom iz Kine, pod nogama.
Obični ljudi pevaju pesme slobode.
































































