Nema deteta na svetu, generacijama unazad, koje nije poželelo svoje mesto za igru, sanjarenje i maštanje. Iz samo deci znanog razloga, po pravilu je to kućica na drvetu. Ostvarujući svoj dečački san, jedan tata je osmislio i uz pomoć jednog deke napravio kutak za svoju i komšijsku decu, a jedna baka potrudila se da se kućica nađe u maloj zelenoj i cvetnoj oazi.
Ovo je priča o entuzijazmu i želji nekoliko ljudi da dvorište oko svoje zgrade, u Sinđelićevoj ulici, smeštenoj u samom centru grada, pretvore u idealno mesto za odmor, igru i druženje.
Ideja je potekla od Lidije Mladenović, koja, iako zaposlena kao gerontodomaćica i svakodnevno angažovana kao baka, nađe vremena da uređuje i održava ovaj mini park.
„Počelo je spontano, jer uživam u cveću, pa sam svaki slobodan trenutak koristila za boravak napolju. Ideje su prestizale jedna drugu i dobra većina je realizovana. Svaki plan i aktivnost su “aminovale“ komšije, jer je dvorište zajedničko, a verovali ili ne, ima ljudi koji su sa negodovanjem gledali na sređivanje ovog prostora. Na sreću nema ih mnogo. Naprotiv, mnogo je više onih koji su se ponudili da pomognu, finansijski i fizički. Pa se tako, par ideja, uz malo dobre volje, slobodnog vremena i para, lako pretvorilo u, kako vi kažete, zelenu oazu“, kaže ona za Rešetku.
Na jednu takvu, došao je, ističe Lidija, komšija iz susedne kuće. Zavrnuo rukave, pustio mašti na volju i na dva povisoka panja breze, sagradio kućicu na drvetu.
„Njoj se najviše raduju stariji mališani. To je njihov omiljeni kutak, pa u njega često dovode svoje drugare, a redovno svraćaju deca naših prijatelja i rođaka. Ona je toliko fascinantna, da smo ovde, tokom Leskovačkog karnevala, svakog dana imali goste. Jedna gospođa iz Makedonije je slučajno prošla, videla našu oazu i kućicu, pa popodne dovela svog sina, a kasnije i još nekoliko svojih sunarodnika. Današnja deca se po oduševljenju kućicom na drvetu, ne razlikuju od mnogih ranijih generacija“.
Za one mlađe, tu su trambolina, nekoliko ljuljaški, tobogan, par šarenih plastičnih kućica, stočić, stoličice, bicikli, trotineti i gomila drugih igračaka. Ispod razgranate krošnje trešnje, odmaraju i druže se i odrasli.
„Čuvene su naše rođendanske žurke. Zanimljivo kao u igraonici, a sve je na otvorenom. Stvarno se, okruženi betonom sa svih strana, ovde osećamo kao na nekom zelenom ostrvu. Žao mi je što su ovogodišnje vrućine gotovo uništile travu i cveće, jer na proleće, sve izgleda još lepše“.
Ideja Lidiji i njenim komšijama ne manjka, ali su razočarani odnosom gradskih vlasti prema Sinđelićevoj ulici.
„Pred svake izbore nam obećavaju da će je asfaltirati i urediti prostor iza zgrade. Ko je i po kakvom ‘planu’ postavljao garaže, ne znam, ali je katastrofa. Sa prvom jačom kišom, gazimo blato do kolena i preskačemo mini jezera, a svakodnevno se ovde parkira na desetine automobila, pa jedva možemo do svog dvorišta. Pre par dana je devojčica iz komšiluka, u prolazu između garaža uslikala zmiju. Kontejneri su nam pod nosem i da mi redovno ne održavamo higijenu oko njih, ko zna šta bismo zatekli. I ovim putem apelujemo na nadležne da konačno urede prostor iza zgrade, jer to sigurno nije velika investicija, a korist bi osetili svi“, zaključuje Lidija.
Ovaj svetao primer ruši predrasude o obaveznoj nemarnosti prema takozvanom zajedničkom prostoru stanara. Lepo bi bilo da i lokalna zajednica pokaže kako je spremna da ispoštuje ovakvu inicijativu. Neće Lidija i njene komšije odustati od svojih snova ako podrška izostane, ali će onda sigurno znati da je briga za čoveka, samo floskula iz predizbornih pamfleta.
S.Stojiljković
Oaza je nesto divno usred neceg veoma loseg. Ako je zelenilo usred betona i asfalra, tada to jeste oaza. Ako je krivucom grada poseceno drvece a posadjene litice koje se suse i drvece u betonskim zardinjerama, ako Komunalac sam sa prosecno osnovnom skolom od obrazovanja rukuje testerama sekuci drvece po gradu i sadeci mladice koje ce imati krosnju za 30 godina, tada je obaveza grada da ovu ideju usvoji. Usvojice je tako sto ce pored konkursa za najsredjenije dvoriste raspissti nagradni konkurs za nsjsredjeniji zajednicki prostor. Nagrada ce biti uredjenje tog prostora u saradnji urbaniste i okolnih stanara pomocu cveca, drveca, klupice, rasvete, mobilijara, do odredjenog iznosa, po zelji, u zavisnosti od toga sta konkretno nedostaje na tom placu oko zgrada.
Trud treba nagraditi. Pokazati svima na njega kao uzor. Podstaci ostale da se i sami zauzimaju. A grad ce to videti i pruziti podrsku. Cesto je prevoz siblja, suta, velika pomoc, da se raskrci djubre sa terena, zatim postavljanje kontejnera.
Komentar pisemo da bi ga neko procitao. Kakve su sanse da nakon 7 sati od pisanja objavite komentar a da ga iko vidi, pronadje? Nikakve! Molim redakciju da mi ljubazno odgovori da li ne zeli da komentarisemo? Konkretno ideju koju sam dao u komentaru da vlast nagradjuje brigu za prostor oko zgrada niko nece videti iz nekoliko razloga. Prvi je jer blagovremeno ne objavljujete komentare pa poslednjih 5 zatrpa 55 koje niste objavljivali 7 sati. Drugi je sto sama vest nema nijednu oznaku u svom naslovu da ima komentar da bi je neko otvorio. I tako nedostatak tehnicke prirode portala i licnog nemara dovode do pitanja zelite li vi komentare uopste ili vas bas briga za nas trud. I nije prvi put, obicno vikendom dodje do zanemarivanja.
Hvala na prostoru i vremenu.