Ksenija Marinković, jedna od najpoznatijih hrvatskih glumica, poreklom je iz Grdelice, koju namerava uskoro da poseti

Opširnija priča o prvakinji Hrvatskog narodnog kazališta i velikoj hrvatskoj filmskoj zvezdi – u intervjuu koji je dala za Rešetku.

Rešetka: Rodili ste se u Virovitici, sada živite u Zagrebu, ali imate srpske, preciznije južno-srpske korene.

Ksenija Marinković: To je istina. Tata se rodio u Grdelici, tačnije u Novom Selu, šest kilometara udaljenom brdovitom seocetu sa svega pet kuća. Njegova braća su bila zidari i izgradili su nam kuću. Moj otac je, gotovo kao dječak, otišao u Srednju vojnu školu u Zadru, potom završio Gimnaziju, a onda i Višu ekonomsku školu. Zaposlio se u banci u Virovitici, tamo upoznao mamu i ostao ovdje do smrti, pre 20-ak godina.

Rešetka: Ipak je ostao vezan za rodni kraj, često se tamo vraćao, a i Vi ste odlazili sa njim. Kakva Vas sećanja vežu za te posete?

Ksenija Marinković: Vodio nas je tamo par puta, posljednji put kad sam imala 13-14 godina. To je jedinstveno područje u svjetu. Em jezik, em ljudi, toplina, neko divno, pozitivno ludilo koje osjećate u zraku. Sjećam se gostoljubivosti, zanimljivih i koloritnih ljudi. Tata nas je vodio od rođaka do rođaka, dok ne obiđemo cjelu familiju. I svuda, široki osmjesi i dobrodošlica. Posle smo malo šetali po Srbiji, bili na Saboru trubača u Guči. Sjećanja, na svestrano talentiran narod, koja su još uvjek vrlo živa.

Rešetka: Jel’ bi se tati, dok je govorio, “omakla“ po koja reč na dijalektu, kojim se govori u Grdelici?

Ksenija Marinković: Ne, ja se toga ne sjećam. Još u Zadru je naučio štokavski, valjda su u školi insistirali i kasnije se služio njime. Samo kad se sretne sa rođacima i kad smo odlazili u Grdelicu, govorio je na dijalektu. Zavoljela sam taj specifični govor i onda kad su se pojavili filmovi na dijalektu, gledala sam ih sa velikim uživanjem. To mi je dobrodošlo par godina kasnije, kad sam radila predstavu “Ljudi od voska“ o djevojci iz Pirota, koja dolazi u Beograd. Potrudila sam se da napravim nekakvu mješavinu govora, kako bi hrvatska publika razumjela, a da se opet ne izgubi taj mentalitet i “brzi“ mozgovi. Za partnera sam imala Nebojšu Glogovca i jednu kolegicu iz Pirota, pa smo zajednički složili tekst.

Rešetka: Da li ste ikad, obzirom na činjenicu da niste krili srpsko poreklo, imali zbog toga problema?

Ksenija Marinković: Ja sam živjela sa jako, jako dobrim ljudima. Sa najboljima koje možete zamisliti. Moje okruženje nije bilo tvrdo nacionalistički orijentisano i nikada nisam doživjela nikakvu neprijatnost. Ono što je državna politika je državna politika, mase su mase, ali sam ja bila okružena fantastičnim ljudima, koji su pazili na mene.

Rešetka: Pomenuli ste Glogovca, koji će Vam, još u par projekata biti partner, a da li ste nekada sarađivali sa nekim srpskim pozorištem?

Ksenija Marinković: Nažalost, nije bilo prilike. Dobijala sam pozive, posljednji iz Ateljea 212, ali sam morala da odbijem, jer sam nekako uvjek u to vreme bila angažirana ovdje. U godinama sam kada se glumice baš ne mogu pohvaliti viškom posla, ali sam ja, očigledno, izuzetak. Radim punom parom i uživam u tome. Valjda bude još prilika za suradnju.

Rešetka: Živih rođaka u Grdelici i okolini, kažete, više nema, ali, ipak želite da posle toliko godina ponovo obiđete očev zavičaj?

Ksenija Marinković: Od pre nekoliko godina se spremam da dođem na filmski festival u Leskovac i da tada iskoristim priliku za posetu Grdelici. Svaki put me posao spriječio u toj namjeri. Dogovarala sam i sa svojom djecom dolazak dolje, pa i to još nismo sproveli u djelo, iako su silno željeli da vide taj kraj.

Prema pojedinim filmskim i pozorišnim kritičarima, Ksenija Marinković je trenutno najbolja hrvatska glumica, a i ćerka Korana je krenula njenim stopama. Sin Kosta je programer.

Neposredna i jednostavna, na kraju razgovora se izvinjava što, zbog nedavnog preseljenja u novi stan, još nije raspakovala kutije u kojoj su porodične uspomene, pa pri ruci nema tatinu fotografiju.

Obećava da će se, kad dođe u posetu Grdelici, javiti. Da nam kaže utiske i pokaže sliku oca, zbog koga je sudbinski vezana za jug Srbije.

Razgovarala Suzana Stojiljković