“Zemlja Romeja“ je roman o vremenu i ljudima, pre i posle Balkanskih ratova. Jeste prošlost, ali i tada i sada prepoznatljivo – kako se stvara buntovnik, a kako pokornik. Treći roman profesora i genetičara Miodraga Stojkovića od pre nekoliko dana je dostupan čitaocima, pa je to bio povod za tematski intervju sa poznatim sugrađaninom
Mnogo toga se tamo i tada desilo, slabo pamtilo, namerno zaboravljalo, vrlo često bez groba i imena sahranjivalo. Mada opisuje period Balkanskih ratova, roman je o nama nekada i danas, kaže Stojković, uz pojašnjenje da nas pričom vodi na krajnji jug današnje Severne Makedonije, odakle je i poreklo njegove majke.
R: Da li je “Zemlja Romeja“ nastavak prethodnog romana?
– Nije, ali se radnja ovog istorijskog romana dešava na nekoliko kilometara od mesta Crničani, kako se zove prvi roman, rodnog sela moje majke. Kao dete, vrlo često sam odlazio i dugo tamo boravio, kod mojih Đonića i imao sreću da sretnem i slušam starije koji su pričali o nedelima Turaka, Bašibozuka, o sirotištu i misiji koju su vodili brat i sestra Aleoti, poreklom iz Italije, iz reda lazarista…
Fokus je na istorijskim događajima o kojima nismo učili u školi, ali ponajviše na život običnog, malog čoveka koji se bori da ljubav i potomstvo opstanu. Da se izbori za slobodu i prava i pri tom mora da bije bitke ne samo sa onima koji su zaposeli njegovu zemlju, već i protiv komšija, dojučerašnjih prijatelja, vrlo često i sebe.
R: Ovakav osvrt na korene, svakako nije obaveza, pa čemu onda potreba da kroz svoje romane oživljavate malo poznatu istoriju?
– Najpre da i sam razumem neke činjenice, da pokušam da objasnim da, ako ne znamo odakle smo, kako da znamo kuda idemo? Koreni su jako bitni i na jednom mestu požrtvovani otac savetuje sina da, mada daje slatke plodove, poneko drvo ima jako duboke, a drugo plitke korene. Izgleda da je tako i sa ljudima. Imam utisak da se korena lako odričemo, zaboravljamo, prepuštamo da preko njih izraste korov umesto da ih obeležimo kao časna i jedinstvena mesta. Ni sam ne znam koliko sam groblja i grobova tamo video, zarasle u trnje ili bez spomenika, imena… Znamo da ih ima nebrojeno mnogo širom Balkana, a da nijedan to ne zaslužuje.
R: Da li je i ovaj roman – knjiga o nama, kako ste opisali “Crničane“
-Upravo to, da i tu malo poznatu istoriju ipak ne zaboravimo, jer roman opisuje vreme pre i posle Balkanskih ratova. Svedoci smo da se istorija ponavlja, a vrlo malo smo od nje naučili. Ovo se posebno odnosi na onaj sloj ljudi koji u jednom trenutku izneveri upravo sebe i prodaje, u ono vreme veru, danas bi neko rekao glas.
I danas imamo toliko primera da se čovek vrlo lako prodaje, sopstvenim demonima, pohlepi, ljubomori, zavisti, privilegijama, vlastima.
R: Malo tehničkih podataka: koliko je trajalo prikupljanje građe, pisanje, ko je objavio roman?
-Ukupno šest godina. Čitanje starih novina, istorijskih dokumenata i publikacija, knjiga. Veliki broj starih istorijskih zapisa i knjiga sam dobio od lokalne biblioteke iz Bogdanaca, današnje Severne Republike Makedonije… Na sreću, vreme je internet tehnologije koja dozvoljava pristup arhivima širom sveta, i tako dostupni putopisni podaci i zapisi stranih istoričara o životu ljudi na prostoru od Selanika (danas Solun), Sofije, Uskuba (Skoplja), Leskovca, Niša…
Roman je svetlost dana ugledao nedavno, a izdavač je Vukotić Media iz Beograda.
R: Pisanje je, kažu, strast, Vama prepostavljam i odmor od svakodnevnih obaveza?
– Pisanje je način da se odvojite od profesionalnog dela života, ali nikako i isključite. I u ovom romanu se postavlja pitanje ko odlučuje o životu, ko ima prava da uzme sudbinu deteta u svoje ruke. Moj posao je što više beba, što više dece i ne mogu potpuno da ga odvojim – zato su deca u ovom romanu i junaci priče. Na njihovu žalost, prisiljena da pod brutalnim okolnostima, vrlo brzo odrastu. Pored toga, pisanje je dobar način da sam pisac mnogo toga nauči, razume, razluči, shvati, koriguje ponekad i sopstvene zablude… I da se oduži, naročito onima koji su živote dali, a u zaborav pali.
R: Postali ste ozbiljan pisac, možemo li očekivati nastavak priče?
– Romani nisu direktno povezani, ali ih povezuju lični pečati lepih i loših uspomena, ožiljci. Sledeći, koji već pišem je o detinjstvu i srednjoškolskoj mladosti u Leskovcu… o komšiluku, ljudima sa kojima sam odrastao i koji su u mojim sećanjima lepe uspomene, a koji su morali da budu deo sistema koji ih nije podržava, ali vrlo rado koristi njihov rad i talent.
S. Stojiljković
Господин човек, лекар, писац. Воли и разуме старе Србе и њихове обичаје. Ради велику ствар, а то је да укаже на зло којe је комунизам нанео Србима на простoру целог Балкана. Хвала му.
Odlican covek ali samo za sebe
Njegova klinika za vestacku oplodnju se razbija od para u Srbiji, u Leskovcu
A uspeh jedan od 100 slucaja
A pare uzima kao da se to radi u inostranstvu
Ostavio doktor kliniku neukim ljudima i vratio se u inostranstvo
Dva puta su moja deca bila na programu koji smo sami finansirali oko 10000 eura i nikom nista
Puj pike ne vazi
E. moj doktore
A ovamo se busas u grudima kao veliki si srbin i volis Srbiju
Vas doktor N. je mojoj cerki prepisao hormone koje je uzimala i imala je 1000 puta vece vrednosti i nije uspelo naravno
Neuko, bezobrazno i halapljivo za pare
Tako da doktore u moru prevaranata koji su se navodno vratili u Srbiju ste i vi usli ali naravno za kratko ali za puno para
Vidim ti si bas strucan sa 10 hiljada evra u rukama, jel ti to daje za pravo da ovako pricas za eminentnog strucnjaka, dokazanog kako u inostranstvu tako i kod nas. Stojkovic je lekar, naucnik, ne vrac ili madjionicar. Vidi da odes kod neke babe da ti prebaje, uzece ti isto ako ne i vise novca, pa mi javi rezultat.