Nedelja je. Ranije smo voleli nedelju. Lepe, zapečene punjene paprike i supa i plus pire i batak (kome ćemo ga?) I onda, lenja pita sa jabukama, iz naše avlije.Pa baš zbog tih trenutaka mi verujemo da će ova naša lepa, mala i umiljata Srbija biti spasena kao neka princeza iz kandži divljih, nesvesnih zveri. Verujemo da je otadžbina jedna, jedina sa mamom i tatom za trpezom i bratom i sestrom.
Verujemo da će jednom, posle zalaska sunca, narasti bele trešnje u našim dvorištima i da ćemo se ponovo sladiti sa braćom i sestrama i onima iz komšiluka sa kojima smo se tukli do malopre.
Taj srpski zalazak sunca danas donosi vesti o razbijenim vilicama i nosevima od strane onih koji su nas posmatrali s ulice i mrzeli našu toplinu. Pasiv jer je počinilac nepoznat.
Sada su odjednom i oni nekome važni. I puni sebe dolaze do tog pečenog pileta. Preko predsednika direktno.
Blago njima. Ceo tim psihologa ih profiliše i daje im ono što im nedostaje. Plansko doziranje.
Za to vreme, pada mrak u kome ostaju potpuno sami.












































































