Na današnji dan, tačno pre 70 godina, prvi leskovački „orao“ poleteo je nebu pod oblake

Prvi leskovački pilot, Siniša Mitrović, na današnji dan – 4. septembra 1952. godine, seo je po prvi put u avijatičarsku kabinu i poleteo put horizonta. Tako je ostvario je svoje snove, ali se i upisao se u istoriju Leskovca, po prvi put, jer ovaj, danas osadesetdevetogodišnjak, je mnogo puta kasnije zadužio grad na Veternici.

Siniša i danas sanja nebeske svodove

Sinišu su od malih nogu progonila plava prostranstva, te je često kao dete sanjao da leti i uživa u predelima koji promiču pod njim.

“Još dok sam bio dete, sa devet godina, čitao sam sa bratom neke novine u kojima je bila fotografija na kojoj se videla zemaljska kugla i padobranac koji je skočio dok gleda u planet Zemlju, a dole je pisalo: Ah, dođavola, promašio sam zemlju. Od tog trenutka sam počeo da sanjam o tome da odem nebu pod oblake. Jedne noći, sanjao sam kako mi neki čovek kaže: Siniša, rulaj ovom stazom, rulaj! Probudio sam se. Nisam imao pojma šta to znači, a san me je mučio. U to vreme, odmah posle rata, pored Poljoprivredne škole, na mestu gde je današnji hipodrom i aerodrom, leteli su neki ruski avioni. Tu im je bila ta baza. Satima sam stajao pokraj ograde i posmatrao ih. Odjednom čujem kako onaj mehaničar, koji se penje na krilo, proverava motor i daje znak za let kaže pilotu: Rulaj! Pritrčao sam ga i pitao šta to znači, a on mi je objasnio da je to izraz za voženje aviona po zemlji”, priča za Rešetku Siniša, konstatujući da je možda upravo taj san odredio i njegov životni pravac, te je kasnije u svojoj karijeri čak preživeo neverovatnih 5.000 sati pod nebeskim svodom.

Nakon što je 1952. godine u Rumi završio Saveznu pilotsku školu, leteo je u Novom Travniku, Mostaru, Vršcu, a onda se sa porodicom nastanio u Banatu i radio na kanalu Dunav-Tisa-Dunav. U međuvremenu se iz velike ljubavi sa suprugom Radmilom rađa njihovo dvoje dece, Svetlana i Saša, koji će krenuti očevim stopama i naslediti njegovu strast. Danas, leskovački Aeroklub, koji je i osnovao, nosi ime njegovog tragično nastradalog sina.

„Imala sam samo deset godina kada smo moj dve godine mlađi brat i ja pronašli očeva dokumenta. Suvišno je reći da se naš život od tada sveo na odlaske u školu i na aerodrom“, navodi Sinišina ćerka Svetlana koja je, kao i njen otac, bila pilot, a letenje njena svakodnevica i životni smisao.

“ĆE SI KUPIMO AVION, AL NEĆE IMA KOJ DA GA VOZI”

Siniša kao mladić u pilotskoj školi

Mitrovići se 1969. godine vraćaju u rodni Leskovac i Siniša, tada zajedno sa Petrom Stojanovićem, kreće u aktiviranje Aerokluba, koji je do tada imao samo modelarsku sekciju. Siniša obnavlja letačku dozvolu i vrlo brzo postaje nastavnik motornog letenja, takođe prvi u Leskovcu. Uz Petrovo i njegovo angažovanje klub je u periodu od 1975. do 1982. godine već imao četiri aviona i tri jedrilice, prvi put u istoriji grada.

“Ranije su, između dva rata, bili pokušaji da se formira Aeroklub u Leskovcu jer naši stari nisu mogli da prežive to da Nišlije imaju jedan, a mi ne. I kada se desio taj sastanak, odustalo se jer je neko od imućnijih Leskovčana konstatovao: Mi će si kupimo avion, ale neće ima koj da ga vozi! I tako se od toga odustalo”, tvrdi Siniša.

PORODICA NEBESKIH SANJARA

Sinišina ćerka Svetlana, sa kojom i danas živi, 1976. godine je postala jedriličar sa svega šesnaest godina, a samo godinu dana kasnije je dobila i dozvolu pilota jedrilice, da bi sa svega devetnaest godina učestvovala na prvenstvu u jedriličarstvu SFRJ 1979. godine.

Postala je nastavnik letenja 1982. Godine, obučivši svoju prvu grupu jedriličara na leskovačkom aerodromu.

Pored učenika iz klubova širom Jugoslavije, obučavala je i pitomce Vazduhoplovne vojne gimnazije iz Mostara. Bila je odličan instruktor i u svom radnom veku odškolovala je preko 100 pilota od kojih su mnogi vojni piloti, piloti i kapetani putničkih aviona i nastavnici letenja.

,, Volela sam svoj posao i radila ga sa puno ljubavi. Najveće zadovoljstvo mi je što danas mogu da kažem da sam mnogima podarila krila“, navodi Svetlana, koja je i prenzionisana kao nastavnik letenja 2014. godine.

Svetlana na slici druga levo / Foto: Udruženje žena letača

Ova izuzetna žena iza sebe ima preko 1.100 sati na jedrilicama, 500 sati letenja avionom i dva padobranska skoka. Kao državni reprezentativac Jugoslavije, učestvovala je na Evropskom prvenstvu u jedriličarstvu za žene.

Njen brat Saša je kao mlađi počeo da leti 1978. godine na jedrilicama, a 1979. godine na avionima. U toku jedne sezone stekao je i jedriličarsku i motornu dozvolu, a za vrlo kratko vreme postao nastavnik motornog, a malo kasnije i jedriličarstva.

Pod budnim okom svoga oca razvio se u veoma uspešnog takmičara. Bio je veoma ambiciozan, talentovan i uporan. U jedriličarstvu je bio prvak Republike Srbije.

Na aeroreliju Srbije 1989. godine sa Svetlanom su osvojili prvo mesto i postali prvaci Srbije. Mnogi novinski članci su po tek završenom aeroreliju osvanuli sa naslovima ,,Brat i sestra šampioni“.

Svetlana i Saša, državni prvaci / Foto: arhiva Aerokluba „Saša Mitrović“

Saša je završio i Školu rezervnih oficira kontrole letenja i kratko vreme nakon vojske radio je u Zagrebu na kontroli letenja. Juna 1990. godine napušta Zagreb i počinje da radi kao upravnik aerokluba u Leskovcu. Te godine postaje i prvak Jugoslavije u Preciznom letenju i postaje državni reprezentativac za Svetsko prvenstvo u Argentini.

Nažalost, nedelju dana pre polaska za Argentinu na pripremama u Beogradu Saša je nesrećnim slučajem stradao avionom u dvadesetdevetoj godini života 4. novembra 1990. godine i odleteo u legendu.

Svetlana i njen otac Siniša čuvaju uspomenu na najsvetliju zvezdu u njihovom životu koja se za njih nikada nije prestala da sija, dok je grad Leskovac svom tragično stradalom nebeskom heroju podario ulicu, a njegovo ime poneo je i leskovački aeroklub.

NEMA ODUSTAJANJA

Danas, kada prođu pored leskovačkog aerodroma, obuzima ih samo seta.

“Kako se sve menjalo i umiralo u ovoj zemlji, mislim na ratne godine, tako je polako nestajao i naš aerodrom. Danas neki mladi momci pokušavaju da ga ožive. Aviona i jedrilica nema, to je danas skupa stvar, a država u to ne želi da ulaže kao nekad. Ali tu su paraglajderi, zmajevi… Neki mladi ljudi i njihova ljubav prema nebeskim svodovima oživljava aerodrom. Mogu samo da im kažu da ne odustaju od toga. Nisam ni ja od svog sna”, zaključuje Siniša.

Pratite REШETKU na Facebook, Instagram, X (Twitter) i TikTok mreži. Budite uvek u toku!

Pretplati se
Obavesti o

Komentari koji sadrže psovke, uvrede, pretnje i govor mržnje na nacionalnoj, verskoj, rasnoj osnovi, kao i netoleranciju svake vrste neće biti objavljeni. Prilikom pisanja komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao ni komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, odnosno nisu stavovi redakcije Rešetka portala.
Za više informacija pogledajte Pravila korišćenja.

1 Komentar
Najstarije
Najnovije Najviše glasova
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare

Пре свега господин и један од људи који је за живота успео да уђе у легенду Лесковца.