Odluka o tome hoće li u Sigurnoj kući samo zalečiti fizičke i duševne rane i vratiti se nasilniku, ili započeti potpuno novi život, isključivo je na žrtvama, ali je sreća da je više onih koje u pruženoj ruci institucija prepoznaju šansu za bolje sutra.
Kada reše da više neće trpeti nasilje, bilo ono fizičko, verbalno, ekonomsko ili seksualno i odluče da prijave muža ili partnera, žene su već donele najvažniju odluku u životu, jer su strah i različiti društveni obziri najveća prepreka ka promeni.
„Kada prijavi nasilje, žrtva je već napravila značajan korak ka poboljšanju svoje situacije. Ovde, u Prihvatilištu, dobije dodatni vetar u leđa za resocijalizaciju, planiranje i ostvarenje života van kuće, bez straha,“ pojašnjava Bojana Marković, rukovodilac Sigurne kuće.

„Ovde dobijaju, pre svega, fizičku zaštitu, ali svakodnevni razgovori sa stručnjacima, rad sa decom, medicinske usluge i ekonomsko osnaživanje deo su procesa povratka normalnom životu. Ukoliko je žena ekonomski ugrožena, pokušavamo, u kontaktima sa poslodavcima, da im obezbedimo nekakvo radno angažovanje,“ dodaje Marković.
Prema njenim rečima, uskoro bi trebalo da zaživi i Nacionalni projekat namenjen isključivo žrtvama partnerskog i porodičnog nasilja, kojim bi, u saradnji sa Nacionalnom službom za zapošljavanje, bili raspisivani konkursi za zapošljavanje tih osoba.
Žrtve nasilja u Prihvatilištu mogu ostati najduže 30 dana, a u izuzetnim slučajevima i duže. Za to vreme, sve što je potrebno obavlja se odavde ili odakle god treba, praćena obezbeđenjem i stručnim radnicima centra.
„Žene koje dolaze u Sigurnu kuću su punoletne i samostalno odlučuju o svemu, pa i o napuštanju Prihvatilišta. Neretko se vraćaju u kuću u kojoj su trpele nasilje, što je za nas neprihvatljivo, ali se sa tim moramo složiti. S druge strane, kod mnogih uočavamo promene u ponašanju – vidi se samopouzdanje, odlučnost da promene svoj život, uočava se promena stava o sopstvenoj vrednosti,“ kaže Marković.
„Sa pojedinima, po nekom osnovu, ostanemo u kontaktu i znamo da su izabrale život bez nasilja. O nekima više nikad ne dobijemo informaciju, a neke, kojih na sreću nije mnogo, u Sigurnu kuću bivaju smeštene i po nekoliko puta.“
Odluka o prijavljivanju nasilja retko se donosi brzo, a niz prepreka – stid, strah od kazne i osude zajednice, briga za decu i ekonomska zavisnost od nasilnika – žene godinama drži u zarobljeništvu. Zato je taj prvi korak i najvažniji.
„Ne mora sama žena da prijavi nasilje, ali o svemu ostalom odluka je isključivo njena. Centar za socijalni rad se ne bavi nasilnikom, već isključivo žrtvama. Tu smo da joj obezbedimo potpunu zaštitu, kako nakon izlaska iz kuće, tako i u postupku koji sledi, a koji može biti stresan i dugotrajan,“ naglašava direktor Centra za socijalni rad Predrag Momčilović.

„Najveći problem jeste što žena u sudskom procesu mora da svedoči protiv nasilnika, zbog čega mnoge odustanu od gonjenja. Džaba svi naši napori i nagovaranja – one ne žele da ponovo prolaze kroz istu traumu i postupak se obustavlja. Nažalost, veliki broj procesa završi upravo tako. Promene u Zakonu o krivičnom postupku su neophodne kako bi se omogućilo korišćenje drugih dokaza, a ne samo svedočenja žrtve,“ dodaje on.
Svestan da je ne mali broj žrtava nasilja na kraju stradao od nasilnika, Momčilović kaže da je nesaradnja žena sa institucijama prepreka koju je nemoguće zaobići:
„U takvim slučajevima su nam ruke vezane. Poslednji slučaj iz prakse našeg Centra je žena iz okoline Leskovca koja je više puta prijavljivala nasilje i više puta bila u Sigurnoj kući, ali svaki put odbijala da svedoči – i uvek se vraćala nevenčanom mužu, koji ju je na kraju ubio.“
Direktor dodaje da se zakonski moraju skratiti i uprostiti procedure u oblasti zaštite od nasilja, jer je vreme često presudan faktor, te izražava žaljenje što institucija „rehabilitacija nasilnika“ u Srbiji još nije zaživela:
„Tamo gde jeste, pokazala je dobre rezultate. Kada nasilniku zapretite strogom kaznom, ali mu je zamenite obaveznom rehabilitacijom, odnosno odvikavanjem od nasilja, mnogi prihvate da prođu tretman. Praksa pokazuje da su počinioci ovog krivičnog dela skloni ponavljanju, a neki zbog toga postanu i ubice. Zato bi u promenama Zakona o sprečavanju nasilja nad ženama i decom trebalo uvesti i ovu odredbu,“ zaključuje Momčilović.
S.Stojiljković









































































Odvratno fuj. Samo 30 dana?
Da im se obezbedi „nekakav posao“.
Gde je finansijska podrška države? Ko će da im čuva decu dok one rade? Fuj.
Pa što nisu zaštitili Katarinu nego je isterali istog dana i vratili nasilniku… To pitajte centar.