Ulazimo tačno u pola osam jer je takav protokol. Dve devojčice u crvenim livrejama nas sa osmehom čekaju na garderobi. Prilazim i pitam ih iz koje su škole. Kad čujem da su iz naše gimnazije, pohvalim se da sam potpisala peticiju za smenu direktorke.Jedna od njih mi se skromno i tiho zahvaljuje.
Nas dve sređene kako dolikuje. Ulazimo .Razmišljam o toj njihovoj političkoj situaciji .Pitam se kako će sad to biti.Što bi rekao Rilke: „Na kom instrumentu ovo zvuči?“.
Počinje predstava. Dobra stara bina. Videla je sve, često i one najveće u staroj Jugi.
Ipak, zvučni deo koji nas odmah stavlja u vreme dešavanja odličan. Zvuk topa me neizbežno vraća na nedavni petnaesti mart.
Glumci su na bini. Scenografija je spremna,savršeno uklopljena sa svetlom.P očinje gluma. Šapućem sebi: „Da li su narušeni međuljudski odnosi u njihovom kolektivu? Kako će se odraziti na glumu?“
Sve počinje pomalo ukočeno ,ali to traje samo minut možda, i priča dalje teče neomatano. Dinamika je savršena. Glumci sami sklanjaju rekvizite posle svake celine munjevitom brzinom.U toku predstave primećujem da neki malo stariji glumci daju apsolutnu podršku tokom scene mladima koji zatrepere od želje da budu još bolji. Kako predstava odmiče, puna sala prati bez daha očekujući rasplet koji dolazi kao talas koji će vas neočekivano i nežno spustiti na sigurno tlo. Neobičan rasplet.
Glumci izlaze na bis tri puta.
Nekoliko glumaca nas na kraju pozdravlja sa indeksima u rukama.
Hvala studentima jer su nas naučili da prevazilazimo razlike. Aplauz je sada najjači.
Ja ovu predstavu najtoplije preporučujem mojim sugrađanima.Vrhunska gluma, profesionalno sprovedena priča od strane režije, muzički i scenski efekti u službi radnje majstorski odrađeni.
Dragi moji Leskovčani idite u pozorište i sa ponosom povedite svoje goste.
Odlična predstava, teška, odlični glumci …
Odličan i direktor, svaka čast.