Srpski poljoprivrednici nam ne trebaju. U Srbiji. Pre par godina, kupus pristigo za berbu je ostao u njivama. Samo je izoran. „Nije“ bilo potražnje. Koju godinu pre toga, paradajz je besplatno deljen ispred Lidl-a. Bolji je bio onaj iz Albanije.
Ove godine, u najavi, stižu krastavac i paradajz iz Azerbejdžana.
„Za manji novac, bolja roba, od naših azerbejdžanskih prijatelja“, reče vrhovni.
Azerbejdžan je oko 2000 kilometara, vazdušnom linijom, udaljen od Srbije. U prevodu, ima da jedete sveže ubrano. Čak, 30-90% jeftiniji proizvodi od naših. Domaćih. Srpskih. Naših seljaka. Komšija. Rođaka. Ali, „naši“ azerbejdžanski prijatelji to mogu bolje i jače. Za „našu“ decu.
Mleko iz Bosne i Slovenije je slađe od našeg. Zato ga uvozimo. Mleko u prahu iz Belorusije je prste da poližeš. Zato su nam deca zdrava.
A ovi ljudi, što prosipaju mleko po asfaltu, prave cirkus. Tako kaže ministar poljoprivrede.
I pita poljoprivrednike, zašto to rade, ako im se ne isplati.
Mogu da biraju u kojoj će inostranoj kompaniji da rade. Motaju kablove. Kopaju rude. Mogu da odu u Azerbejdžan i beru jeftin paradajz za uvoz u Srbiju. U Bosnu da uče kako se „pravi“ jeftino mleko za srpsku decu. I, nezaobilazna, Belorusija. Tamo se pravi prah. Od „mleka“. Mogu da odu i u zemlje iz kojih uvozimo meso. Jer, naše nemamo.
Nemamo plodnu zemlju i vredne ljude. Nemamo pametne ljude.
Doveli kineske i korejske kompanije, da nam daju ‘leb. Od naših para. Aptiv da zablista i dobije „Oktobarsku nagradu“.
Sad dovode sve što mogu.
„Za manji novac, bolja roba, od naših azerbejdžanskih prijatelja!“
Mogu, jer se mi radujemo. Što bi kupili srpski paradajz, kad će OPET da ga dele isped Lidl-a.
„…
zbrčka se, oj, Srbijo među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
…
đikaju deca u lažigaćama
…
hraniš ih, Srbijo, druže, više prosom, više postom,
više bajkama, uspavankama, više gatkama,
i pokrivaš ih mrakom što tako teško pada
da gnev po cele noći do oblaka pali
bunom iz koliba, polja, vinograda,
pevajući srcem što sebe ne žali…“
Radujte se! Kad istrebe sortu „srpski poljoprivrednici“, vi ćete da uživate u letećim automobilima. AI lekarima i praznim čekaonicama. Uz uvezenu, zdravu, hranu.
Oj, Srbijo, među šljivama, bez šljive srpske da je pojedeš…











































































Vlast dobija izbore po selima,nema sela na jugu Srbije gde vlast nije pobedila sa bar 80% pa ako vam je toliko dobro što plačete,uživajte i glasajte a pred izbore zapomažite možda vam bude malo bolje?Odakle je autor teksta?
Razlog uvoza je snižavanje cena na nivo standarda tj.kupovne moći građana. Znači, ne pričajmo o kvalitetu, potrebno je da govorimo o cenama.
Koliko je domaćem proizvođaču dovoljno da preživi, zaradi, jer ako su im cene previsoke, uvozi se vidimo tuđa roba, pa seljak neće imati željenu dobit, jer će se umesto njegovog paradajza prodavati uvozni.
Da li je, u tom slučaju, razumnije da cene domaćih poljoprivrednih proizvoda budu niže, pristupačnije potrošačima, uz nižu zaradu seljacima, ali sigurnije tržište, bez konkurencije iz uvoza? O tome je potrebno razgovarati. Većina proizvođača nema neku zaradu, jednako preživljava kao i potrošači, s tim što potrošači moraju da jedu da bi preživeli, a sve je preskupo.
Međutim, manji deo proizvođača, monopolisti na tržištu zahvaljujući ogromnoj proizvodnji diktiraju cene, koje su otišle u plafon. A nekada nije bilo tako. Dovoljno je bilo da seljak zaradi 10 ili 20%. Sada se 100% ugrađuje.
Pitanje svih pitanja:
Kako se inostranom seljaku isplati da proizvede i proda i izveze po ceni nižoj kod nas od cene proizvoda domaćeg proizvođača? To faktički znači da je taj isti proizvod još niži na njihovoj pijaci u inostranstvu. Znači, svima se isplati da manje zarađuju, samo naši seljaci hoće da deru.
Ko kupuje stanove po Leskovcu i Nišu? Seljaci! Pitajte agencije za nekretnine. Takođe, svaki gazda seljak mora da namiri i ljubavnicu, da, da, raspitajte se. Imaju po nekoliko porodica koje mi građani moramo da izdržavamo, plaćajući preskupo poljoprivredne proizvode domaće proizvodnje.
Uvoz, neo šta, da disciplinuje našeg seljaka, koji nema meru. Zdrava konkurencija. Sve je jeftinije u okruženju. I poljoprivredni ali i fabrički proizvodi. Sve!