Priča o Svetlani Vukašinović, dugogodišnjoj predsednici Društva defektologa Crne Gore je priča o svakodnevnoj borbi na dva fronta: za bolju poziciju, uslove i tretman struke, ali i za promenu odnosa države i društva prema deci i mladima sa smetnjama u razvoju i njihovih porodica. Na dosadašnje rezultate je, kaže, ponosna, ali je ne raduju dobijene bitke u ratu kome se ne nazire kraj.
Svetlana Vukašinović diplomirala je oligofrenologiju 1992. godine na Defektološkom fakultetu u Beogradu i, posle 15 godina rada u školi „Dušan Dugalić“, životni put je odvodi u Herceg Novi, a profesionalni u školu „Ilija Kišić“ u Zelenici.
Nedostatak kvalitetnog stručnog kadra, ali i činjenica da je i sada jedini oligofrenolog u Herceg Novom, ubrzo je stavljaju pred brojne izazove: nametnute od strane Ministarstva i odabrane, jer se valjalo uhvatiti u koštac sa aktuelnom situacijom u struci i potrebama vrlo osetljive kategorije društva: dece i mladih sa smetnjama u razvoju i njihovih porodica.
Zato, ova rođena Leskovčanka, ne prihvata više puta nuđenu funkciju direktora škole, jer smatra da se udaljavanjem od baze, gubi fokus na svakodnevne probleme. Poziv da preuzme rukovođenje Društvom defektologa Crne Gore, za nju je, naglašava, značio priliku za institucionalizaciju započete borbe.
Jedan od najočiglednijih primera intervencije Društva u pokušajima da se defektološkoj struci vrati ugled i pozicija, bila je nerazumna odluka o smanjenju koeficijenata za zarade:
“ Defektolozima koji su radili sa decom sa psihomotornim, intelektualnim i drugim razvojnim smetnjama u integrisanim odeljenjima plate su bile smanjene zbog promene koeficijenta. Tada smo kolege i ja javno reagovali, desetinama dopisa upućenih nadležnima, istupima na televizijama i u novinama i iniciranjem pregovora sa Ministarstvm izdejstvovali vraćanje plata na prethodni nivo i čak isplatu razlike. To je možda mali događaj u odnosu na velike reforme sistema, ali je za zaposlene bio veoma važan: pokazao je da strukovno udruživanje i javno insistiranje na pravima mogu proizvesti konkretan rezultat“.
Od borbe za struku do borbe za dete
Jedna od osnovnih poruka koju Vukašinović godinama ponavlja jeste da deca ne mogu dobiti kvalitetnu podršku ako sistem ne prepoznaje ljude koji tu podršku treba da im pruže.
“ Još 2019. godine Društvo je upozoravalo na činjenicu da Crna Gora ima ozbiljan problem sa nedostatkom defektologa. Bilo nas je, a i sad nas je vrlo malo, posebno oligofrenologa, a u pojedinim gradovima nema nijednog. Starije kolege odlaze u penziju, mladih je nedovoljno za popunjavanje mesta. Godinama apelujemo na Ministarstvo da osnuje fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju. Kada je inicijativa konačno pokrenuta, a odluka doneta, učinjeno je to bez konsultacije sa strukovnim udruženjima. Niko nas nije pitao, a ne verujem ni da je istraživao, kakve su potrebe Crne Gore za stručnjacima ovog profila, odnosno koje kadrove treba školovati. O nazivima studijskih programa i zvanjima neću ni da govorim. Crna Gora će naredne ili 2028. godine ući u Evropsku uniju, a u tamošnjoj nomenklaturi zanimanja se stručnjaci koje će iznedriti budući fakultet u Nikšiću uopšte neće prepoznavati“.
Problem, međutim, nije bio samo broj stručnjaka. Vukašinović ukazuje i na to da javnost često ne zna šta defektolog zapravo radi:
„Različita usmerenja defektološke profesije se poistovećuju, uloga svakog od njih u procesu rehabilitacije minimizira. Naša misija je da se defektolozi moraju uključivati u kreiranje zakona i strategija , jer deca sa smetnjama u razvoju nisu samo socijalna kategorija, već, nažalost, rastuća populacija kojoj treba stručna, zdravstvena, obrazovna i svaka druga podrška. Iako ova pitanja nisu uvek u domenu nadležnosti Društva, često se ingerencije ne mogu, ali, po mom mišljenju, i ne traba da razdvajaju. Samo zajednički pritisci stručne i zaniteresovane javnosti mogu dovesti do pozitivnih rešenja!
Rana intervencija kao najvažnija tačka
Posebno mesto u njenom profesionalnom radu zauzima rana intervencija.
„Suština rane intervencije je jednostavna: što se razvojna teškoća ranije prepozna i što se ranije pruži odgovarajuća podrška, veće su mogućnosti da dete razvije svoje potencijale, a porodica dobije pomoć pre nego što problemi postanu još složeniji. Da polasnim. Uvek govorimo o prvih pet presudnih godina, tokom kojih je mozak izrazito neuroplastičan, odnosno da u toj najranijoj životnoj dobi, ima sposobnost stvaranja i reorganizovanja neuronskih veza. Pravovremena i adekvatna rana stimulacija, u značajnoj meri može da ublaži posledice razvojnih teškoća. Uostalom, 85 procenata procesa razvoja mozga se najintenzivnije odvija u prvih pet godina života“.
I upravo je tu poslednjih godina u Crnoj Gori napravljen pomak. Država danas ima razvijenu mrežu resursnih centara, mobilne stručne službe i programe rane intervencije, a u resursnim centrima pružaju se individualna podrška deci, savetodavni rad, obuke nastavnika i stručnih saradnika i podrška školama
Inkluzija da, ali kada, kako i za koga
Svetlana Vukašinović je među onim stručnjacima, koji o inkluziji ne govore samo kao o političkom ili društvenom sloganu.
“ Kao stručnjak, koji je u ovom poslu više od tri decenije, smatram da inkluziju treba podržati, ali ne po svaku cenu i ne za svako dete. I ta odluka je ovde, a u kontaktima sa kolegama iz Srbije i ostalih zemalja u okruženju čujem i tamo, doneta takođe bez konsultacije sa strukom. Niko od nas nije tražio mišljenje, savet, nisu uvažena naša iskustva, niti procene. O tome da li će dete više dobiti u redovnom ili integrisanom odeljenju, mora odlučivati stručna procena, na osnovu stvarne potrebe deteta. I umesto da razvijamo i unapređujemo rad komisija koje ima svaka opština u Crnoj Gori, kako ne bi bilo vakuuma i čekanja na odluke, mi dobijamo odluku da će država formirati Institut i njemu poveriti ovaj osetljiv i odgovoran posao. Jedan institut za celu zemlju. Plađim se šta će to doneti i već smo negativno ocenili ovaj predlog“.
Sagledavajući objektivne potrebe porodica dece sa smetnjama u razvoju i u saradnji sa roditeljima, u Herceg Novom se izborila za otvaranje prve zaštitne radionice, po ugledu na socijalno preduzeće:
“ Donatorska sredstva smo utrošili za kupovinu mašina i opreme i u njoj rade mladi sa posebnim potrebama. Izlazak iz škole, za većinu njih predstavlja ulazak u društvo koje ne prepoznaje njihove mogućnosti, niti želi da im pruži šansu da pokažu potencijale, neko manje, a neko veće. Znate, većina ljudi uopšte ne razume položaj dece i mladih sa smetnjama u razvoju, niti ih se dotiču, a on je nezavidan i izazovan. U takvim porodicama bar jedan roditelj mora detetu da se posveti čitac dan, nije u poziciji da radi, a tretmani i rehabilitacija su jako skupi. Obezbeđuje država nekakve naknade, ali to nije dovoljno. I tu nam predstoji borba za izmene zakona, kako bi se porodicama obezbedila sredstva za adekvatnu brigu o celodnevnoj i celoživotnoj potrebi dece sa smetnjama u razvoju“.
Struka se izborila i za mesto u rešavanju novih problema
Borba nije završena sa inkluzivnim obrazovanjem.
Godine 2024. Vukašinović se, u ime Sekcije specijalnih pedagoga Crne Gore, oglasila povodom sve izraženijih problema vršnjačkog nasilja, rizičnih ponašanja dece i mladih i potrebe da specijalni pedagozi budu prepoznati kao važan kadar u obrazovnom sistemu.
Time se delovanje Društva defektologa proširilo i na pitanje ponašajnih problema, prevencije i zaštite dece, odnosno na oblasti u kojima se potrebe dece i mladih menjaju zajedno sa promenama društva.
U jednom od novijih javnih istupa Vukašinović je posebno upozorila na problem dostupnosti tretmana. Navela je da u Crnoj Gori postoji oko 150 defektologa različitih usmerenja, ali da raspored stručnjaka i dostupnost usluga i dalje nisu dovoljni. Kao rešenje ponovo je pomenula potrebu za obrazovanjem kadra u samoj Crnoj Gori i bolju saradnju ministarstava sa strukovnim udruženjima.
Najvažniji rezultat: problem više nije nevidljiv
Ako bi trebalo pobrojati rezultate višegodišnje borbe Svetlane Vukašinović i Društva defektologa Crne Gore, za bolji položaj struke i mladih sa smetnjama u razvoju, oni bi se mogli svesti na nekoliko važnih konstatacija:
Prvi je vidljivost struke. Defektolozi danas mnogo glasnije učestvuju u javnoj raspravi o deci sa smetnjama u razvoju.
Drugi je insistiranje na ranoj intervenciji, odnosno na tome da podrška počne što ranije i da ne bude usmerena samo na dete već i na porodicu.
Treći je razvoj inkluzivnog sistema, kroz resursne centre, mobilne službe, podršku školama i stručnu pomoć nastavnicima.
Četvrti je borba za položaj samih stručnjaka, jer će njihov rad, zbog višestrukog uvećanja broja dece sa smetnjama u razvoju, posebno iz spektra autizma, biti od sve većeg značaja za celokupno društvo.
Peti je povezivanje struke u regionu. Društvo defektologa Crne Gore uključilo se u regionalnu saradnju sa srodnim organizacijama, a Vukašinović je 2020. godine potpisala protokol o saradnji sa predstavnicima društava iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Severne Makedonije.
I možda najvažnije: dete sa smetnjama u razvoju sve manje se posmatra kao problem koji treba negde „zbrinuti“, a sve više kao dete koje ima pravo na ranu, stručnu, dostupnu i kontinuiranu podršku.
„U toj promeni ima još mnogo posla. I dalje postoji nedostatak stručnjaka, neujednačena dostupnost usluga i potreba da se podrška decentralizuje. Ali upravo zbog toga je važna borba stručnjaka, roditelja i organizacija poput Društva defektologa, jer ona traje između dva sveta: između onoga što sistem danas jeste i onoga što bi, prema potrebama dece i porodica, morao da bude“.
S. Stojiljković
Ovaj tekst omogućio je grad Leskovac sufinansiranjem projekta “Tragovi Leskovčana u svetu”. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izržavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.






































































