Stariji meštani Vučja i okoline i danas se sećaju Borisa Nepokupnoja – Borisa „Rusa“, jednog od najneobičnijih doseljenika, koji je ostavio dubok trag u ovom kraju. Živeo je usamljeničkim i asketskim životom na padinama Kukavice, u skromnoj kući pored kanala koji vodi vodu iz Vučjanke ka hidrocentrali
Rođen 20. januara 1887. godine u Kubanskoj oblasti, u imućnoj ruskoj porodici, Boris je od mladosti pokazivao interesovanje za vojsku. Završio je Treći moskovski kadetski korpus i Nikolajevsku konjičku akademiju, a bio je i vrhunski sportista – osvajač srebrne medalje u mačevanju na Olimpijadi u Stokholmu 1912. godine.
Kao oficir carske vojske, istakao se u Prvom svetskom ratu i građanskom ratu u Rusiji, gde je komandovao konjičkim jedinicama i bio odlikovan za hrabrost. Međutim, lična tragedija – ubistvo sina – zauvek je promenila njegov život, nakon čega napušta Rusiju i 1925. godine dolazi u Leskovac.

U novoj sredini brzo pronalazi svoje mesto. Uključuje se u rad Sokolskog društva, postaje profesor fizičkog i ruskog jezika u Gimnaziji, a njegov rad obeležava izuzetna posvećenost učenicima. Bio je pedagog, trener i uzor, učio je mlade mačevanju, jahanju i sportskom duhu, a 1931. godine osniva prvi mačevalački klub u Leskovcu.
Prirodu Kukavice zavoleo je na prvi pogled, a po odlasku u penziju 1953. godine odlučuje da tu i ostane. Njegova koliba postaje mesto jednostavnog, ali ispunjenog života, okruženog knjigama, životinjama i planinskim stazama.
„Kukavica je sva u suncu i zelenoj deviĉanskoj šumi“, govorio je Boris, objašnjavajući zašto je izabrao baš ovaj kraj. Dane je provodio u dugim šetnjama, vežbanju i druženju sa prirodom, ali i ljudima – meštanima, đacima i kolegama koji su ga redovno posećivali.
I u poznim godinama ostao je veran znanju – predavao je francuski jezik u školi u Vučju, pomagao učenicima i tokom raspusta, a u svojoj kolibi čuvao knjige Tolstoja, Ljermontova, Čehova i Andrića, uz gramofon na kome je slušao francuski.
Bio je disciplinovan, vredan i posvećen, poštovan među đacima, kolegama i građanima. Njegov doprinos nije bio samo u obrazovanju – decenijama je oblikovao razvoj sporta i kulture u Leskovcu.

Boris Nepokupnoj preminuo je 7. avgusta 1972. godine, a sahranjen je na Starom vučjanskom groblju, ostavivši za sobom priču koja i danas inspiriše.
U znak sećanja na ovog izuzetnog čoveka, 25. aprila 2026. godine biće obeleženo 100 godina od početka njegovog rada u leskovačkoj Gimnaziji, u organizaciji Udruženja „Naše Porečje“ iz Vučja, uz podršku Ruskog naučnog instituta iz Beograda. Na njegov grob biće položeno cveće, a u holu leskovačke Gimnazije otkrivena spomen ploča i upriličena izložba o životu Borisa Nepokupnoj.
Cilj ovog obeležavanja je da se sačuva uspomena na ljude iz ruske emigracije koji su oblikovali obrazovanje i kulturu na jugu Srbije, među kojima posebno mesto zauzima Boris Rus – profesor, sportista i čovek koji je izabrao jednostavan život, ali ostavio neizbrisiv trag.














































































