Slučaj aktivistkinja Ljiljane Nešić i Marije Trajković iz organizacije „Žene za mir“ iz Leskovca prerastao je lokalne okvire i postao predmet interesovanja Ujedinjenih nacija, nakon što su nezavisni eksperti UN izrazili zabrinutost zbog njihove bezbednosti i zatražili odgovore od države Srbije o preduzetim merama zaštite.
Dokument Ujedinjenih nacija, koji je nastao nakon višegodišnjih prijava pretnji, uznemiravanja i posebno nakon upada u porodični dom Ljiljane Nešić, ne predstavlja izveštaj nevladinih organizacija niti privatno mišljenje pojedinaca, već zvaničnu komunikaciju nezavisnih eksperata UN za ljudska prava sa državnim institucijama Srbije.

U dokumentu se na punih sedam strana navodi zabrinutost da bi napadi i pritisci kojima su aktivistkinje izložene mogli biti povezani sa njihovim javnim delovanjem u oblasti zaštite žena, borbe protiv nasilja i ukazivanja na probleme femicida i institucionalnih propusta.
Prve braniteljke ljudskih prava iz Leskovca pod zaštitom UN
Gostujući u emisiji „Otključavanje“ na portalu Rešetka, Ljiljana Nešić je istakla da su ona i njena koleginica Marija Trajković još 2022. godine međunarodno prepoznate kao braniteljke ljudskih prava.
„Marija i ja postale smo zvanične braniteljke ljudskih prava. Posedujemo njihove identifikacione kartice. Drago mi je što su ljudi iz drugih država i Ujedinjenih nacija prepoznali koliko je naša bezbednost ugrožena“, navela je Nešićeva.
Ona smatra da međunarodne institucije bolje razumeju položaj aktivistkinja nego domaće institucije.
„Prepoznali su da živimo u zajednici koja nema sluha za žene koje se bore protiv nasilja i koje pružaju podršku drugim ženama“, rekla je Nešićeva.
Godine pretnji i zastrašivanja
Prema njenim rečima, problemi nisu počeli upadom u kuću krajem prošle godine.
Nešićeva tvrdi da su ona i Marija Trajković još tokom 2022. godine bile izložene ozbiljnim pretnjama.
„Pretili su da će nas silovati, ubiti, pretili su mojoj porodici. Mariji je nestao pas, nestala je mačka. Na automobilima su ostavljane poruke, govorilo se da je opasno boraviti ovde“, ispričala je ona.
Dodala je da je sve prijavila policiji i tužilaštvu, ali da ni nakon nekoliko godina nema jasne informacije o tome kako su ti postupci završeni.
Upad u kuću koji je promenio sve
Posebnu pažnju javnosti izazvao je događaj iz decembra prošle godine, kada je izvršen upad u porodičnu kuću Ljiljane Nešić.
Kako tvrdi, ništa vredno nije ukradeno, iako su novac, nakit i druge dragocenosti ostali netaknuti.
„To nije bila provala radi krađe. Sve je bilo ispreturano, podignuti kreveti, oborene fotelje, stvari razbacane po kući, a ništa nije nestalo. Ja sam to doživela kao poruku – sada smo došli kada niste bili kod kuće, sledeći put ćemo doći kada budete bili“, rekla je Nešićeva.
Ona smatra da je cilj bio zastrašivanje i pokušaj da odustane od javnog delovanja.
„Posle svega, inspektor me je pitao zašto je slučaj dospeo u medije“
Ljiljana Nešić je govorila i o svom iskustvu sa policijom i tužilaštvom nakon upada u njen dom, navodeći da je imala brojne nedoumice u vezi sa načinom na koji je vođena istraga.

Ona je ispričala da je policija izašla na teren odmah nakon prijave, ali da joj je pažnju privukao trenutak kada su, prema njenim rečima, inspektori nakon dolaska forenzičara rekli policajcima da mogu da napuste lice mesta.
Ako stepropustili...
„Jedan od policajaca je rekao: ‘Jeste vi sigurni da mi trebamo da idemo?’ Inspektor je rekao: ‘Da, da, da, možete. Mi smo sada tu.’ I policija je otišla. Ja sam se već tog trenutka osećala nebezbedno. Ne znam zašto, ne znam da li sam trebala, ali meni to nešto nije bilo u redu“, ispričala je Nešićeva.
Govoreći o pregledanju snimaka sa nadzornih kamera, navela je da su na jednom od snimaka nedostajali određeni minuti, a da je na njeno pitanje o tome dobila objašnjenje da je reč o tehničkim ograničenjima kamere.
„Na tom snimku jesu nedostajali neki minuti. Pa je inspektor rekao: ‘To nije profesionalna kamera, to su neke kineske kamere, nekad senzor uhvati, nekad ne uhvati’. Na šta sam ja rekla: ‘Senzor ili radi ili ne radi’“, kazala je ona.
Posebno mu je, kako kaže, zasmetala reakcija nakon što je slučaj dospeo u javnost.
„Nakon tvog pisanja, mene je inspektor pozvao posle toga i bio je jako ljut, bar mi je tako ton zazvučao. Rekao je: ‘Zašto je to stiglo do medija?’ Ja kažem: ‘Ne znam, to ćete morati da pitate medije’. Mediji su zvali mene lično i ja sam dala izjavu“, rekla je Nešićeva u emisiji.
Ona je dodala da joj je tada rečeno da je tužiteljka pokrenula postupak i da mora ponovo da daje izjavu, dok je sam događaj okvalifikovan kao pokušaj teške krađe, sa čime se ona nije složila.
Nešićeva je u emisiji izrazila i nezadovoljstvo zbog toga što, kako tvrdi, ni posle više godina nije dobila informacije o prijavama koje je podnosila zbog ranijih pretnji.
„Ja sam prijavila u policiji, bila sam saslušavana i u tužilaštvu. Ja još uvek ne znam šta se desilo sa time. Ja nikakav zvanični dokument nisam dobila“, navela je ona.
Kasnije je, kako tvrdi, pozvana u kriminalističku policiju gde je saznala da se njeno ime pominje u predmetu koji se odnosio na sumnje za organizovani kriminal.
„Jednog dana mene su pozvali iz kriminalističke policije i ja tamo saznala da sam optužena za organizovani kriminal. I sa tim ne znam šta se dogodilo“, rekla je Nešićeva.
„Danas živim kao u zatvoru“
Posledice tog događaja oseća i danas.
„Na kući imam kamere, alarm, blindirana vrata. Ne osećam se bezbedno. Živim kao u zatvoru. Ako moram da otključavam pet brava da bih ušla u svoju kuću, postavljam pitanje zašto“, rekla je Nešićeva.
Ona navodi da joj je posebno teško što, uprkos brojnim obraćanjima institucijama, i dalje nema odgovore koje očekuje.
„Verujem porodici, pojedinim profesionalnim novinarima, Ujedinjenim nacijama i Savetu Evrope. Ali svi oni su daleko. Kada se nešto desi ovde, kome da se obratimo? U ovoj državi može sve. Oni su vlast. Oni imaju moć da urade šta god hoće. Jer na čelu države sedi Aleksandar Vučić, koji kaže: ‘Pa šta?’“
Govoreći o mogućim posledicama po aktiviste i kritičare vlasti, dodala je:
„Sad će tebe, Ljiljo, kad se budeš vraćala odavde, posle ovog intervjua, tako neko da pokupi slučajno na trotoaru kolima i… pa šta? Pa nesrećnim slučajem.“
Nešić je potom zaključila:
„Ja se nikada u svom životu, za svoje 62 godine, nisam osećala nebezbednije nego u ovom društvu u kojem danas živim, sa ovom vlašću koja je trenutno na vlasti.“

Upravo zbog takvih okolnosti slučaj je dospeo u fokus međunarodnih institucija.
Dokument Ujedinjenih nacija ne donosi zaključak o odgovornosti za konkretne događaje, ali predstavlja ozbiljno upozorenje da država ima obavezu da zaštiti osobe koje se bave zaštitom ljudskih prava i da obezbedi uslove za njihov bezbedan rad.
U dokumentu se posebno naglašava da se bezbednost braniteljki ljudskih prava ne može posmatrati samo kao lokalno pitanje, već kao tema od međunarodnog značaja. Takođe se traže informacije o tome šta je država preduzela kako bi istražila incidente i obezbedila zaštitu aktivistkinja.
Istovremeno, ostaje otvoreno pitanje da li će institucije Srbije pružiti odgovore koje Ujedinjene nacije očekuju i da li će slučaj aktivistkinja iz Leskovca dobiti sudski i institucionalni epilog nakon godina upozorenja, prijava i nerazjašnjenih okolnosti.









































































