I pored toga što su nekada mnogobrojne zanatske radionice u Leskovcu bile centar društvenog života grada, a danas ih je sve manje, kazandžijski zanat i dalje živi tako što se uglavnom prenosi sa oca na sina.
Tu tradiciju čuva i Miloš Cvetković čiji je deda Đorđe kazandžijsku radnju otvorio još 1936. godine, da bi se posao nastavio preko njegovog oca, i na kraju ga on preuzeo.
“Trudim se da moderniuzujem zanat koliko mogu. Iako smatram da je rad sa bakrom jedna vrsta umetnosti, više nije sve ručni rad. Sada nam mašine olakšavaju posao, a pravimo i industrijske kazane za velike destilerije, čije se cene kreću i do 10.000 evra”, kaže za Rešetku Miloš.
Posla ima, pogotovo u sezoni pečenja rakije, a narudžbine stižu i iz Bosne, sa Kosova, iz Makedonije…
“Neće svi da uče i da nastave. Hvala Bogu, pa Miloš jeste. Ovaj zanat je težak. Kazandžija je morao da bude i limar, i bravar, i elektrovarilac i gasni varilac. To bez 3 godine ne može da se nauči. Prvo je potrebna volja, upornost, zdravlje i snaga”, priča Nenad Nešić – Pampi, majstor zanata i stari kazanžija, koji je sa Miloševim ocem Antanasijem pravio “vesele mašine” još od 1971. godine.
Kazan od 100 litara košta preko hiljadu evra. Zaradi se, naravno, ali to nije ni približno kao pre 15 – 20 godina.
“Ja lično nikada nisam tražio pomoć od države i grada. Trudio sam se da sebi obezbedim sertifikat, kako bih mogao da radim ovaj posao profesionalno. Što ne znači da nam ne bi značila bilo kakva pomoć. Mislim da država i grad treba da ulažu u očuvanje starih zanata kao što je ovaj”, konstatuje Miloš.
Voditi, i u isto vreme raditi u jednoj ovakvoj radnji, je velika odgovornost.
“Pogotovo u vremenu kada više nema kazandžija i kada ljubitelji dobre kapljice nemaju kod koga da naruče da im napravi kvalitetan kazan. A i kada ga pronađu i kazandžija im kaže da za rakijski kazan od sto litara moraju da izdvoje toliko novca, oni odmah ustuknu jer im se čini da je to mnogo skupo. Za naše prilike to jesu velike pare, ali oni ne znaju da se kazani ručno rade od početka do kraja i da to ume da potraje. U tom poslu najteže je saviti dno, a sve ostale radnje koje kasnije uslede su mnogo jednostavnije i lakše”, priča Miloš.
Njegova majka Gordana se nada da će sa porodičnim poslom nastaviti i njeni unuci.
“A za sve to je potrebna pomoć države. Puna su nam usta time da mladi treba da rade i zarade, da treba da očuvamo tradiciju, a niko da im pomogne. Ovde je nekada vrvelo od konkurencije. Danas je ostaoo samo Miloš”, zaključuje ona.
Radnje kazandžija su nekada bile su grupisane u današnjoj Niškoj ulici, dok je radnja najimućnijeg kazandžije Đorđa Cakića, čija je „lepo sortirana“ radnja bila smeštena preko puta bivšeg hotela „Dubočica“.
Radionicu kazandžije bilo je lako prepoznati, ispred bi bili poređani njihovi proizvodi. Oni lakši bi visili sa grede, dok bi teži bili izloženi na trotoaru, ispred radnje.
“Danas nam to ne dozvoljavaju. Zamislite da ja sada izbacim kazan na trotoaru ispred radnje. Pa, odmah bi mi komunalci naplatili kaznu”, konstatuje Miloš.
A kvalitet rakije dobrim delom zavisi od kvaliteta kazana. Tu je ključ. Proizvod je možda skup, ali može da posluži i od dve do tri decenije.
D.Marinković
Svaka čast dečko, bravo!
Bravoooo Milose. Ante je ponosan na tebe zlatan ,znaj da negde iz prikrajka sa neba se smeska i posmatra te sa visine i ponosno se diči tobom.Potdrav tebi i svim tvojima Govi sestri zetu…..Dobar poznanik tvoj ratin mamin i Vase porodice .