Zašto se niste ubili?

Knjižara. Postoje ljudi koji samo uđu i ne kažu ni Dobar dan, ništa. Ona je bila jedna od njih. Uletela je i rekla mi, dok sam stajao za pultom i blenuo kao klen u nekakvu kalkulaciju cena koju sam radio u tom trenutku, rekla je: Zašto se niste ubili?

Nisam planirao, odgovorih, premda sam znao da se nije meni kao lično obraćala, već da je pitala da li imamo taj naslov.

Ne, ne, ne. Nisam mislila na to. Mislim na knjigu, zašto se niste ubili, tako se zove.

Znam, čitao sam je. Dobra knjiga,… /ako planiras da se ubiješ/. Ali je nemamo. Nikad je nismo ni imali, ja mislim.

Zasto se niste ubili? Dobra knjiga, govori kao o čoveku, psihijatru koji je bio u logru i stalno je ljudima postavljao jedno te isto pitanje: zašto se nisu ubili kad nisu imali nikakvog razloga da ostanu u životu, u tom logoru. Izmrcvareni, izmučeni, nikakvi, sa mrvom hleba. Čim bi tu mrvu hleba zamenili za cigaretu, znalo se da već sutra odustaju, a cigaru popuše onako za kraj, poslednju, sa uzivanjem.

Radivoje, nastavnik, slikar, stajao je sa strane i slušao interesanatan dijalog, i smejao se, nekako sebi u bradu. Kako se smeju ljudi u bradu ako je nemaju? A, misli se na bradu kao bradu.

Ok. I tako, napustila je knjižaru i otišla.

Možda ova devojka što je ušla, možda ide i tako ljudima postavlja pitanja a da je nisam provalio, da sam samo mislio da sam je provalio. Možda nisam ni primetio bodljikavu žicu kojom smo ograđeni svi mi zajedno, možda je negde blizu granice, možda oko grada, tamo negde kod hipodroma, kod poljoprivredne škole, na izlazu, pa svuda okolo. Možda živimo u logoru kojeg nismo ni svesni i onda ona ide i postavlja ta pitanja, kao junak knjige koja je već napisana. Imam samo jedno koje bih tako postavio ljudima.

Mada nešto ne volim da postavljam ljudima pitanja, obično ih ne čuju ili samo kažu Ok i onda nastave da pričaju neku svoju priču. Obično bude duga ta priča.

Ja volim da saslušam. Uvek pronađem nešto zanimljivo.

No, zamislite situaciju, most kao neki, kao Brankov, kao viseći, onaj kod foto Bate ili koji god i vi kao šetate onako lagano i sretnete čoveka koji želi da skoči I da se ubije? A nigde nikog, kao da je nedelja. Pa plus bude onako malo kao vetar, malo kao sablasno. Malo napeto. A nije trebalo da bude, trebalo je lagano samo da šetate. I iznenada – situacija.

Sad nije pitanje zasto se VI niste ubili, nego zasto ON želi da se ubije.

Da li su Vaši razlozi, koji vas održavaju u zivotu, toliko jaki, toliko snažni da ćete njima nagovoriti tog nekog jadnička da odustane? Da li ćete uopšte da stanete da popričate sa njim ili kao ništa nisam video? Da li ćete možda da skočite zajedno sa njim?

Ili ste Vi možda On, samo ste naleteli na samoga sebe.

I šta sad?

Ili ćete da mu reći:

Pal ako si tolko maluman, ti ripni! On bi se možda nasmejao tad. Onako pod brk.

Kako se smeju ljudi ‘pod brk’ ako nemaju brkove? Devojke, na primer. Dobro, neke imaju.

Ja bih najradije da sretnem tako neki par koji samo sedi na mostu, gleda u vodu i landara nogama kao srećni su. Tad ništa. Tad sve lepo, kad vidiš da su srećni.

A ovako hiljadu pitanja, a rekao sam da ne volim da postavljam pitanja. I ne volim. Jer koga ovo uopšte i zanima, Stefane? Čak ni tebe. To su samo pitanjca koja su proletela kroz glavu kao metak Kobejnu.

Ali vremenom čovek ogugla na pitanja, ako ih stalno postavlja, pa mu dođu kao Dobar dan, Dobar dan, zašto se niste ubili?


Stefan Tićmi (Mitić) rođen je 19. januara 1992. godine u Leskovcu. Stefan je široj javnosti poznat kao osoba koja je prva prevela poeziju na znakovni jezik, prilagođenu gluvim i nagluvim osobama, zahvaljujući divnim ljudima iz Udruženja gluvih i nagluvih u Nišu. Stefan iza sebe ima knjigu „U’vatile me lutke“ (ARTE, 2015), a ispred sebe nekoliko neobljavljenih rukopisa. Stefan je diplomirao na Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja u Nišu. Kažu najbolji difovac među pesnicima i najbolji pesnik među difovcima. Stefan je predsednik Omladinskog kluba „Ančiki – OKAN“, neprofitne organizacije u naselju Ančiki, u kojem je, zajedno sa svojim drugarima, od propale kućice napravio malu besplatnu biblioteku sa više od 5.000 knjiga, što ih je i dovelo do odeljka HEROJI NEDELJE kod Olivere Kovačević na RTS-u i nagrade za entuzijazam i veliki doprinos kulturi Fondacije „Tanja Petrović“. 

Pratite REШETKU na Facebook, Instagram, X (Twitter) i TikTok mreži. Budite uvek u toku!

Pretplati se
Obavesti o

Komentari koji sadrže psovke, uvrede, pretnje i govor mržnje na nacionalnoj, verskoj, rasnoj osnovi, kao i netoleranciju svake vrste neće biti objavljeni. Prilikom pisanja komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao ni komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, odnosno nisu stavovi redakcije Rešetka portala.
Za više informacija pogledajte Pravila korišćenja.

0 Komentara
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare