U središtu aktuelnog slučaja, koji izaziva ozbiljna pitanja o transparentnosti i nepristrasnosti u visokom obrazovanju, nalazi se nekolicina istih imena koja se pojavljuju u različitim upravljačkim, savetodavnim i političkim strukturama
Doc. dr Milan Lazarević i prof. dr Dušan Sokolović članovi su Privremenog saveta Fakulteta srpskih studija, dok je prof. dr Vladislav Volarević član Saveta Univerziteta u Nišu. Istovremeno, Lazarević, Dušan i Danka Sokolović, kao i Vladislav Volarević i njegova supruga Ana Volarević, nalaze se u Inicijativnom odboru „Pokreta za narod i državu“. Svi navedeni zaposleni su na Medicinskom fakultetu u Nišu ili se nalaze u postupcima izbora u zvanja i zasnivanja radnog odnosa.
Ove funkcije, kako se navodi, nisu samo formalne. Nakon što je Milan Lazarević imenovan za vršioca dužnosti direktora Instituta „Niška Banja“, u toj ustanovi je ubrzo angažovan prof. dr Dušan Sokolović u dopunskom radnom odnosu, a prema dostupnim informacijama, u toku su aktivnosti za obezbeđivanje dopunskog angažmana i za Danku Sokolović. Na taj način se, kako se ocenjuje, zatvara krug u kojem isti akteri istovremeno odlučuju, zapošljavaju i koriste institucionalne resurse, svaki put sa druge formalne pozicije.
Posebno sporan deo ovog slučaja odnosi se na konkurs Medicinskog fakulteta u Nišu za asistenta u užoj oblasti imunologije. Komisija, na čijem čelu je bio Milan Lazarević, predložila je kandidata koji je specijalista transfuziologije, dok je odbijen kandidat – specijalista imunologije, sa boljim objektivnim pokazateljima i nastavnim iskustvom iz tog predmeta.
Uprkos očiglednim profesionalnim i ličnim vezama predsednika Komisije sa predloženim kandidatom i njenom porodicom, sukob interesa nije prijavljen, niti je zatraženo izuzeće, a prigovor neizabranog kandidata nije učinjen dostupnim javnosti.
Ipak, kako se ističe, odgovornost se ne može svesti samo na pojedince koji su međusobno umreženi. Ključno pitanje je i uloga tela i funkcionera koji imenuju komisije, usvajaju njihove izveštaje i svojim odlukama – ili ćutanjem – omogućavaju ponavljanje ovakvih obrazaca.
Kada se očigledni sukobi interesa ne konstatuju, kada se prigovori ne stavljaju na uvid javnosti i kada se izbori u zvanja formalno završavaju bez suštinske rasprave, odgovornost se, kako se navodi, širi na čitav lanac odlučivanja. Upravo takva institucionalna pasivnost stvara okvir u kojem privatni interesi mogu da se realizuju kroz javne procedure.
Zbirno posmatrano, pitanje koje se nameće nije lično, već sistemsko: koliko je funkcija, saveta, komisija i dopunskih angažmana potrebno da bi odluke koje bi morale biti nepristrasne postale unapred predvidive za „svoje“? Zbog toga ovaj slučaj, kako se zaključuje, nije pitanje ličnih sukoba, već pitanje javnog interesa, akademskog integriteta i poverenja u institucije visokog obrazovanja.


















































































