Vlada Srbije usvojila je Strategiju poljoprivrede i ruralnog razvoja do 2034. godine. Dokument je, kao i svaka strategija, pun ambicije i velikih ciljeva, ali i formulisan tako da se iz njega ne može jasno zaključiti: kada i kakve konkretne promene mogu očekivati poljoprivrednici.
Pre svega, država najavljuje da bi manje trebalo da se računa na klasičnu pomoć za održavanje postojećeg stanja, a više da se novac usmerava u ulaganja.
Drugim rečima, ideja je da veći deo javne podrške ide za ono što može da unapredi proizvodnju – novu opremu i mehanizaciju, modernizaciju gazdinstava, novu tehnologiju i druga ulaganja koja bi poljoprivredniku trebalo da omoguće da proizvodi više, jeftinije ili kvalitetnije.
Koliko će to tačno značiti manje ili više novca za postojeće subvencije, Strategija sama po sebi još ne daje odgovor. To će zavisiti od budućih programa i konkretnih mera.
Jedan od najkonkretnijih delova Strategije odnosi se na problem koji poljoprivrednici već dobro poznaju – vreme više nije pouzdan saveznik proizvodnje.
Zato je predviđena izrada posebnog programa navodnjavanja i odvodnjavanja. U prevodu, država bi trebalo sistemski da se bavi time kako da se usevi sačuvaju kada suša traje nedeljama, ali i kako da se sa njiva ukloni višak vode posle obilnih padavina.
Strategija najavljuje i primenu takozvane klimatski pametne poljoprivrede. Iza tog pomalo nespretnog izraza stoji jednostavna ideja – prilagoditi proizvodnju sve češćim sušama, visokim temperaturama i drugim klimatskim promenama.
Poljoprivrednik ne bi trebalo da ostane sam pred otkupljivačem
Planirane su i promene koje bi proizvođačima trebalo da obezbede bolju poziciju na tržištu.
To bi, pojednostavljeno, trebalo da znači više udruživanja i zajedničkog nastupa, jer mali proizvođač mnogo teže pregovara sa velikim otkupljivačem ili trgovinskim lancem, nego kada iza njega stoji organizovana grupa proizvođača.
U Strategiji se pominje i ombudsman za hranu – novina koja bi trebalo da doprinese uređenijim i pravednijim odnosima u lancu proizvodnje i prodaje hrane.
Planirana je i modernizacija pijaca, kao i uvođenje i primena tržišnih standarda za sveže voće i povrće, jaja i živinsko meso.
Stipendije za decu poljoprivrednika
Jedna od retkih mera koja je vrlo lako razumljiva odnosi se na mlade.
Deca poljoprivrednih proizvođača koja studiraju agronomiju, veterinu i druge srodne nauke trebalo bi da dobijaju stipendije.
Ideja je očigledna – zadržati mlade ljude u vezi sa poljoprivredom i povezati znanje koje stiču na fakultetima sa gazdinstvima iz kojih dolaze.
Strategija takođe najavljuje jače povezivanje poljoprivrede sa naukom i savetodavnim službama. Za proizvođača bi to, barem na papiru, trebalo da znači da do saveta o novim sortama, tehnologijama, zaštiti bilja ili unapređenju proizvodnje lakše dolazi kroz sistem, a ne isključivo preko interneta, prodavaca repromaterijala ili komšijskih iskustava.
Najviše će zavisiti od onoga što tek sledi
Strategija je, ipak, plan do 2034. godine, a ne spisak mera koje počinju da važe sutra.
Za sada, najkraće prevedeno, država najavljuje više ulaganja u proizvodnju, ozbiljnije bavljenje posledicama suše i klimatskih promena, jačanje položaja proizvođača na tržištu i posebne mere za mlade.
Da li će to do 2034. godine značiti stvarnu promenu za srpskog poljoprivrednika ili će ostati još jedan dokument sa dobrim namerama – zavisiće od toga koliko brzo će Strategija biti prevedena u konkretne programe, propise i novac.
S. Stojiljković
