I danas se u Crnoj Gori koristi jedan izraz: Je.eš ti to, kad moraš pišat i kad te ne tera. Ne znam da li je strašnije to pristajanje na “pišanje“ po naređenju ili lična devijantna moždana gimnastika kojom sam sebe ubediš da ti se piša, iako stvarnog nagona nema
Kako se masovna, frenetična i iskrena ljubav za Novaka Đokovića, preko noći pretvorila u svoju suprotnost, uz dodatak najstrašnijih uvreda koje se šalju na adresu najboljeg tenisera, ako ne i sportiste sveta svih vremena?
Kako je ovaj erudita, građanin sveta, slavljen i voljen svuda, od najzabačenije kineske pokrajine, do krajnje Afrike, zagovarač mira, mecena strpskih manastira, gradilac vrtića i škola, humanista velikog srca i poštovalac svakog i svih, odjednom postao najveći izdajnik i to od onih koji, i da imaju, cvonjka ne bi dali nikome?
Šta je on to uradio da ga nedostojni ni po pameti, ni po snazi i upornosti, najstrašnije vređaju, pominjući mu familiju i pretke? Jedino što je javno i jasno rekao je da podržava mladost, ali ne i onu koja hoće da uči, procenile su “sudije velikog sveznajućeg veća“.
Tačno, bilo je nekih izjava, ali metaforičnih, što mrzitelji, svakako, nisu razumeli. Biće da je nešto drugo u pitanju. Možda to što je posle pobeda, na molbu svoje dece, podražavao pumpanje, što je kritičarima svega i svačega na trovačkim medijima poslužilo za žigosanje. I više nije naš, nego ustaša, i više ga nikada nećemo gledati, i dabogda nikada više ne pobedio.
Neko je, plaćen za to, izmontirao snimke automobila koji, širom evropskih gradova, probijaju blokade i razbacuju ljude kao kegle i to okačio na društvene mreže, pod nazivom “Tako se to radi u civilizovanom svetu“.
Takav izliv podrške divljaštvu odavno nisam videla. “Sve ih treba pobiti“, “I mi treba da se ugledamo na civilizovani svet“, “Kad može Evropa, možemo i mi“. Čini mi se da je količina mržnje, zlobe i sadističkog zadovoljstva u porukama, prevazišla onu nakon snimka policije koja se grubo, pendrecima i vodenim šmrkovima, obračunava sa demonstrantima, opet iz belog sveta.
Gore šume,, voćnjaci, kuće, narod zove u pomoć i dobija odgovor: “Neka vam blokaderi, umesto da šetaju, gase požar“. I opet lajkovanje ovog budalastog pametovanja, sa sve dobacivanjem bez smisla, razloga, potrebe i saosećanja.
Ako govore i pišu iz srca, iako osuđujem, još i mogu da razumem. Protiv bolesti i pogrešnog vaspitanja se ne možeš boriti. Jedno je od Boga, za drugo kasno za ispravljanje.
Ali nije.
Ti i takvi misle, govore i pišu po direktivi, odnosno instrukcijama. Neki svesno, drugi iz gluposti. I ne zna se ko je opasniji.
Kantar nam je, kao i sve drugo, pokvaren.














































































Gospodjo Stojiljković, svidja mi se Vasa kolumna, mnogo mi se svidja. Kratko i jasno. Jeditacno!
Medjutim, za sve ovo sto se dogadja u zemlji Srbiji, jedini krivci smo Mi. Niko drugi. Mi, i samo mi.
Kakav narod takva Vlast, takva Crkva, takva Vojska, takva Prosveta, takvo Zdravstvo, takvo Sudstvo, takav Zivot. Tu smo di smo, a i za di smo nismo. I.S.: Za sve zlo koje vam se dogadja, krivite sebe i samo sebe.
B.R.: “srpski tabloidi su nešto najstrašnije što je ikada štampao čovek ili zver”.
Al’ je djavo ali su madjije, ali nesto teze od oboje