Zaboravljeni masovni zločini pravoslavne braće Bugara

Posmrtni ostaci 300 Srba / Foto: Vikipedia

Povodom današnje vesti da je zamenik premijera Bugarske na objavljenoj geograskoj karti, koju je objavio kao osmomartovsku čestitku, prisvojio Niš, Leskovac i Vranje, a koja je izazvala diplomatski skandal i izazvala bes u region, prenosimo tekst istoričarke Marije Vukićević, objavljen na portal vidovdan.org, o zločinima koje su na jugu Srbije počinili bugari za vreme okupacija tokom Prvog i Drugog svetskog rata.


Da li možete da zamislite da u jednoj državi ime njenih državljana, njenih pripadnika, ne sme da se izgovori? Da su stanovnici, građani jedne zemlje obespravljeni do te mere da njihov život ne vredi ama baš ništa? Da li ste čuli za vreme kada reč Srbin nije smela da se izgovori, a da su Srbi mučeni i ubijani samo zato što su Srbi? Ne, ne mislim na genocid nad Srbima u zloglasnoj NDH i ustaškim logorima. Ne mislim ni na težak položaj Srba u Bosni i Hercegovini pod okupacijom Austro-Ugarske u prvoj polovini 20. veka, ni na besomučnu iživljavanje šiptara nad Srbima na svetoj srpskoj zemlji Kosovu i Metohiji koje traje do današnjih dana. Mislim na genocid nad Srbima koji su vršili Bugari pre i za vreme I svetskog rata, o najgorim mučenjima, ponižavanju, pljački i sistematskom uništavanju srpkog naroda na teritoriji Srbije koju su okupirali Bugari.

A šta je početak ovolike mržnje i potrebe Bugara da istrebe jedan narod, da unište Srbe? Za odgovor na ovo pitanje moramo se vratiti u 1878. godinu, kada je nakon rusko-turskog rata potpisan Sanstefanovski mir koji je Bugarskoj obećavao veliko proširenje na štetu Grčke i Srbije, tj. veliki deo makedonske oblasti: vardarski i epirski deo. Međutim, sreća Bugara bila je kratkog veka jer je 4 meseca kasnije na Berlinskog kongresu odlukom velikih sila promenjena raspodela teritorije Makedonije tako da je ona vraćena Turcima. Ovo je izazvalo veliko nezadovoljstvo Bugara i raspršilo njihov san o značajnom proširenju bugarske države i uticaja. Čini se da će sav bes zbog toga kasnije Bugari iskaliti na Srbima, i to više puta!

Najpre su to pokušali 1913. godine, kada su nezadovoljni što su dobili samo mali deo Makedonije (pirinski deo), napadom Srbije kod Bregalnice i Grčke kod Đevđelije i Soluna započeli Drugi balkanski rat. Poraz Bugara na svim frontovima, samo je bila trenutna pauza od njihove namere da se osvete Srbima na najsuroviji mogući način: uništenjem i istrebljenjem Srba! O takvoj nameri govori i izjava tadašnjeg Predsednika bugarske vlade Vasila Radoslavova: „Može se Srbija obnoviti, može i da se Srbija poveća posle rata, ali u Srbiji više neće biti Srba“.

Godine 1915. počinje bugarska okupacija Srbije kada Bugarska dobija priliku da ostvari svoj politički plan: istrebljenje srpskog naroda na teritoriji koju je Bugarska okupirala i želela za sebe i to putem denacionalizacije i asimilacije srpskog naroda. Prvi korak u tom planu bio je likvidacija pripadnika srpske inteligencije koja bi prva pružili otpor bugarizaciji: oficira, sveštenika, lekara, učitelja, pravnika, uglednih domaćina i bogatih trgovaca, odnosno sva pokretačka snaga jednog društva. Tako su mučenje sveštenika bila redovna pojava, pogotovo u Surdulici. Primera radi, sveštenik Steva Komnenović, koji je novembra 1915. u Leskovcu pozdravio Bugare smatrajući ih svojom pravoslavnom braćom, od strane istih tih Bugara bio je zverski mučen, živom su mu iščupali jezik.

Zajedno sa njim u Surdulicu su dovedeni i đakon Tradafilo Kocić, sveštenici Josif Popović i Mihajlo Ignjatović, učitelj Marko Joković i drugi, i svi zajedno su mučeni, ponižavani, jahani su od strane burarskih vojnika, tučeni kundacima kao stoka, a zatim su ubijeni. Na okupirani deo Srbije, Bugarska je dovodila svoje, bugarske sveštenike. Vršen je najgori oblik terora i uništavanja svega što je samo i imalo prizvuk srpskog. Postoje originalna bugarska dokumenta koja govore o tome da je srpski jezik bio zabranjen. Da li možete da zamislite tu količinu mržnje prema lokalnom stanovništvu da im je maternji jezik u rođenoj zemlji zabranjen? Pored srpskog jezika, na udaru su bili i srpska crkva, knjige, pogotovo istorijske, spomenici kulture. Zabranjeno je korišćenje srpskog crkvenog kalendara, smeo se koristiti samo bugarski. Otvarane su bugarske škole. Srbima su paljene kuće, vršene su pljačke, otimačine. Srbima su nametnuta pravila, čije je najmanje kršenje značilo smrt. Zabranjeno je bilo svako svetlo, svako kretanje sa padanjem prvog mraka, nikakav glas iz kuće se nije smeo čuti. Ovo je samo mali deo opisa terora koji su trpeli Srbi pod okupacijom Bugara.

Nakon završetka rata, obrazovana je Međusaveznička komisija za ispitivanje bugarskih zločina. U toj komisiji bili su i predstavnici srpske strane, a u njenom radu učestvovao je i Arčibald Rajs. Komisija je na žalost, obavljala svoj rad samo 6 meseci, a li je prikupljajući podatke o bugarskim zločinima uspela da izvrši kategorizaciju na:

– masovna ubistva

– deportaciju u logore

– silovanja.

Najbolji primer masovnih ubistava koja su vršili Bugari je Surdulica u kojoj su vršena ubistva koja su se pročula i u inostranstvu i o čemu postoji i inostrana literatura. Surdulica je u to vreme bila mali grad sa oko 5.000 stanovnika, a geografski se nalazila na putu ka Bugarskoj. Kroz ovaj gradić su prolazile mnoge grupe zarobljenika koji su odvođeni u logore u Bugarsku. Jedan deo tih zarobljenika upravo je u Surdulici bio streljan. Procena je komisije koja je ispitivala bugarske zločine, da se radi o najmanje 3-4.000 ljudi koji su streljani, i to su samo procene, bez tačno utvđenog broja tako da je verovatno u pitanju i veći broj. U Surdulici je počinjeno toliko mnogo zločina da se sa pravom može pričati o genocidnoj nameri Bugarske da uništi srpski narod. Recimo, u narodu i dan danas kruži priča o „40 mučenika“. Reč je o mladićima koji su Bugari doveli mahom iz Vladičinog Hana, u mesto pored Surdulice zvano Kalifer. Od svih mladića ne zna koji je bio lepši i pametniji. Iste noći kad su dovedeni, sa prvim mrakom, Bugari su ih ubili, oduzevši im pravo na ljubav, na potomostvo, na život.

Nisu samo mladi ljudi bili na udaru Bugara. Pored ranije pomenutih ubistava sveštenika, meta napada Bugara bili su i stari, žene i deca. Priliko ubistava, ubice su najviše voleli da koriste bajonete, da bi štedeli metke. Formirali su tajne odrede, koji su bili zaduženi da svako veče odvode u smrt nedužne. Mnogi Srbi koji su dovođeni ne samo iz okoline Surdulice već iz svih krajeva Srbije, iz pirotskog i niškog okruga, sa Kosova i Vardarske Srbije, pod izgovorom da ih vode u logore, nestajali su pod okriljem noći. Pošto nisu bili dostojno zakopani, svaka kiša otkrivala je nove leševe koji su isplivavali na površinu iz plitkih grobova. Bugarski vojnici koji su svake noći vršili egzekucije nad srpskim stanovništvom, često su se takmičili među sobom ko će više i surovije ubijati.

Zvanično otkrivene najveće grobnice su: Duboka dolina, Kalifer, Zankova livada, Vlaški dol, Radičeva njiva, Dubrava, Jelašnica, Korbevačka reka, korito Vrle reke od Surdulice do Toplog dola.

Treba napomenuti i to da je Surdulica samo jedno od mnogobrojnih mesta gde su vršena masovna ubistva Srba, a poznata su i: mesto Valandovo na jugu Vardarske Srbije, gde je izvršen Valandovski pokolj, Aleksinac, Vranje…

Druga kategorija zločina Bugara sa namerom potpunog uništenja i bugaricazije srpskog življa bila je deportacija u logore. U Bugarskoj je u to vreme osnovano 22 logora u koji su internirani Srbi. Najveće deportacije Srba u logore dešavaju se 1917. godine, nakon Topličkog ustanka, kada je usledilia strašna represija bugarske vojske. Po nekim procenama, samo u tom periodu nakon Topličkog ustanka, ubijeno je oko 20.000, a u logore deportovano oko 60.000 Srba. Pri tom, u logore su odvođeni ne samo ratni zarobljenici, već i civili, što znači da je postojala namera istrebljenja Srba.

Deportacije su vršene vozovima, ali vrlo često su zarobljenici i peške odvođeni preko Pirota i Surdulice gde su vršena masovna streljanja. Vozovima su deportovani u vagonima za stoku, a većinom su na taj način deportovani žene, deca i starci. Zbog nehumanih uslova u vagonima, bez hrane i vode, nemali broj lica nije ni dočekao dolazak u logore već su umrli u toku transporta. Ovakav način deportacije u logore sličan je onom koji su vršili nacisti i ustaše u II svetskom ratu.

O surovim uslovima života u logorima svedoče i preživeli iz jednog od logora pod imenom Sliven, u jugoistočnom delu Bugarske. Logoraši su bukvalno umirali od gladi jer im ništa nije davano za jelo, tako da su često jeli samu travu. Bili su smešteni u drvenim barakama, bez kreveta, bez grejanja, bez poda. Neka barake čak nisu imale ni krov pa su logoraši bili izloženi svim vremenskim prilikama. Mnogo njih je umrlo zbog bolesti i gladi, ali i od mučenja koja su vršili Bugari. Samo u Slivenu umrlo je ili ubijeno 5-6.000 ljudi. Na Konferenciji mira u Parizu 1919. godine, Srpska delegacija je iznela podatak o ukupno 120.000 lica deportovanih u logore, što vojnika, što civila, a više od 80.000 je našlo smrt na tim zloglasnim mestima.

Trebalo bi napomenuti da su pored smrti u logorima, mnogi Srbi dočekali smrt na prinudnom radu. Nakon uspostavljanja Solunskog fronta, na teritoriji današnje Makedonije, srpski muškarci su korišćeni za najteže fizičke radove za izgradnju puteva, kopanje rovova, izgradnje pruge. Dnevno je na prinudnom radu umiralo po 10-15 ljudi.

Masovna silovanja srpskih žena su 3. kategorija zločina koje su u svom pohodu uništenja srpskog naroda vršile naše komšije. Međusaveznička komisija je na osnovu iskaza svedoka došla do imena od 400-500 silovanih srpskih žena. To je samo jedan mali broj stvarnih žrtava s obzirom da mnoge silovane žene nikada nisu prijavile silovanja zbog sramote koja im je naneta. O silovanju žrtve i dan danas nerado pričaju, a kamoli u to doba partijarhalne Srbije. Na osnovu velikog broja silovanja, može se zaključiti da je postojalo sistematsko silovanje što je bio još jedan od načina ponižavanja, obespravljivanja i satiranja srpskog naroda.

Nakon završetka rata, sastavljena je lista od najmanje 500 bugarskih zločinaca za koje je dokazano da su učestvovali u zločinima. Srpska delegacija je spisak predala na Pariskoj mirovnoj konferenciji, kada je predstavljen i plan da Bugarska preda Srbiji te zločince i da im se sudi u Srbiji. Međutim, velike sile nistu to dozvolile tako da zločinci nikad nisu isporučeni Srbiji, već je bila preporuka da se u Bugarskoj osnuje specijalni sud za ratne zločine koji će suditi tim ratnim zarobljenicima. Do realizacije preporuke nikada nije došlo iako je u Bugarskoj bio osnovan specijalni sud za ratne zločine, ali u kojem su održana samo 3 ili 4 suđenja, a osuđeno samo 1 ili 2 oficira. To je sve što je preduzeto po pitanju brojnih zločina koje su Bugari učinili na teritoriji okupirane Srbije za vreme I svetskog rata. Malo više od 20 godina nakon izvršenih zločina, Bugarska ulazi u Trojni pakt i ponavlja sve zločine iz I svetskog rata. Stanovništvo Srbije nije se bilo još oporavilo ni zaboravilo zločine iz Velikog rata, a doživeli su ponovo teror, mučenja i ubistva u II svetskom ratu. Naravno, ni za ove zločine niko nije odgovarao.

Danas su države Srbija i Bugarska u dobrim i prijateljskim odnosima. Srbi odlaze na bugarske planine i more, na zimovanja i letovanja, neguju dobre susedske odnose sa pravoslavnom braćom. Zločini koji su vršeni namenski i sistematski sa ciljem bugarizacije srpskog naroda, slabo se pominju. Srbi su oprostili sve zločine. Zauzvrat, Bugari su 1941. godine srušili malu crkvu – kosturnicu koja je podignuta u spomen žrtava koje su streljane i na drugi način ubijene u Surdulici. Ono što povezuje ova dva naroda, srpski i bugarski, jeste kultura zaborava: Bugari čine sve da se zaborave zločini koje su vršili nad Srbima, a Srbi čine sve da se zaborave srpske žrtve koje su mučki pobili Bugari. Hoće li tako i ostati? Ili je vreme da umesto kulture zaborava počnemo gajiti kulturu sećanja?

Pratite REШETKU na Facebook, Instagram, X (Twitter) i TikTok mreži. Budite uvek u toku!

Pretplati se
Obavesti o

Komentari koji sadrže psovke, uvrede, pretnje i govor mržnje na nacionalnoj, verskoj, rasnoj osnovi, kao i netoleranciju svake vrste neće biti objavljeni. Prilikom pisanja komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao ni komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, odnosno nisu stavovi redakcije Rešetka portala.
Za više informacija pogledajte Pravila korišćenja.

0 Komentara
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare